Svaki navijač ima svoju priču. Nekakvu posebnu uspomenu i trenutak. Onaj trenutak kada je postao dio nekog kluba, zavolio ga sa svim njegovim manama i vrlinama i dao mu cijelo svoje srce. Zauvijek.
Jedan od takvih navijača je mladi Splićanin Roko Kuzmanić. Iako mu je tek petnaest Roko je već od malih nogu spoznao što je ljubav prema Hajduku i kako za svoj klub kako kaže treba biti „u danima sretnim i u danima grubim“.
Za njegovu bezuvjetnu ljubav prema Hajduku zaslužan je dida Tonći Vulić s kojim Roko zajedno odlazi na utakmice te mu je on od malena usadio hajdučke vrijednosti.
Rodio sam se petog svibnja 2006. godine otprilike u 6:30, a već sat i nešto kasnije dida me učlanio u Hajduk. Baš sa didom sam sa šest godina prvi put sam otišao na Poljud, a ta ljubav traje sve do danas, priča o emociji za Hajduk koju je Roku usadio djed.
Uz dida i tatu na stadionu prošao je mnoge utakmice i čuo njihova brojna sjećanja i uspomene. Prebirući po ulaznicama, koje pažljivo prikuplja, prisjeća se i poraza i pobjeda.
Gledao sam velike pobjede, tugovao nakon poraza, ali od Hajduka odustajanja nema. Za njega moramo biti i u pobjedi i u porazu. To je naš klub uz kojeg smo se rodili te je naše životno opredjeljenje, ističe Roko koliko mu znači Hajduk.
U desetljeću praćenja Hajduka, uz pobjedu protiv Dinama 2019. i prvu utakmicu na Sjeveru, posebno izdvaja jednu pobjedu, doslovno u zadnjoj sekundi.
Jedna od najljepših utakmica mi je vjerojatno ona protiv Istre kada je Karlo Letica u zadnjoj sekundi zabio gol. To je ono zbog čega navijamo za Hajduk. Ta povezanost, energija i sreća. To nema nijedan klub na svijetu, prisjeća se Roko trenutka kada je, kao jedan, skočio cijeli stadion.
Potaknut ljubavlju za Bijele uključio se i u projekt „Za sva vrimena“ koji mu se nakon povijesnih trenutaka na Pjaci i Rivi odmah svidio.
Kada se Park počeo graditi otišao sam na stranice Našeg Hajduka te se raspitivao o tome kako da moje ime bude u njemu. Rekao sam i roditeljima kako želim svoje ime u Parku koje ću sam svojom ušteđevinom polako i otplatiti. Malo po malo sam uplaćivao na mjesečnoj bazi te me još malo dijeli od pločice u Parku na što sam jako ponosan, ispričao je Roko kako se polako stigao vrlo blizu svog imena za vječnost.
Pun dojmova govorio nam je Roko o parku Za sva vrimena u kojem će se ubrzo naći i njegovo ime. Sama pomisao kako će uz svog Hajduka ostati zauvijek je nešto neopisivo.
Jednoga dana, kada budem imao djecu prošetat ćemo do Parka. Moći će reći da je njihov tata tu. To će moći reći i svojoj djeci. Za mene je najljepša činjenica od svega da ću uvijek ostati tik uz Poljud i Hajduk, zamišljao je Roko kako će se ljubav za Hajduk prenositi generacijama.
I tako će biti, jer će uz Roka i tisuće ponosnih donatora koji su ostavili svoj pečat ljubavi i pripadnosti prema Hajduku ostati tu „Za sva vrimena“!
