Glad, bijeda i bolest dio su afričke svakodnevice. Malo se o tome govori, piše, snima jer izgleda da postoje vjerovanja ili predrasude prema kojima bi teret gladnog i napaćenog afričkog naroda mogao pasti i na leđa onoga tko o tome priča. Ali Elizabeth Suzana Kozina ne misli tako, ona ne priznaje stereotipe i predrasude, ona želi razgovarati o svojoj misiji u selu Kiwumi u Rwandi i situaciji koju je tamo zatekla, a sve kako bi se njezin glas proširio i osvijestio one koji ga čuju jer slike gladne i jadne djece progone je i nakon što se vratila u toplinu svoga doma i ne napušta je, dapače sve je jača težnja da im pomogne. Ona je u organizaciji humanitarne udruge Hrvatsko srce za Afriku proboravila mjesec dana u Kiwumi-ju , želeći pomoći voditelju misije, fra Ivici i drugim vrijednim misionarima u ispunjavanju svakodnevnih obveza i barem malo olakšati život djece koja tamo odrastaju jer glad i neimaština osjećaju se na svakom koraku i mnogo je truda, dobre volje i napora potrebno da se barem malo ublaže.
Glad i neimaština osjećaju se na svakom koraku
- U želji da pomognem djeci , željela sam pomoći i sebi. Postala sam svjesna da sam upala u žrvanj iz kojeg se neće biti lako izvući, posao, obveze, svakodnevna strka, zbrka, telefoni, sastanci , kompjuteri, moj su život programirali i tako da te kodove sve teže dešifriram, da pomalo gubim ono ljudsko u sebi i da se pretvaram u stroj. To nije u mojoj prirodi, željela sam se vratiti onom iskonskom, Božjem, a kako drugačije nego priznati sebi da se nalazim na nekom nepoznatom putu koji mi nije zapisan u genima. Iz tog mog životnog preispitivanja izrodila se želja koja me lani odvela u Kambodžu, a u listopadu ove godine i u Afriku, odnosno Rwandu gdje sam mogla dati djelić sebe onome kome sam najpotrebnija. Misije su me vratile u životne okvire kojima sam težila, otvorivši mi i neke sasvim nove vidike kojih se više ne bih odrekla ni da živim i sljedećih stotinu godina.
Kročiti na afričko tlo i osjetiti kulturni šok sasvim je normalno i razumljivo, što je Elizabeth Suzana i očekivala, ali dodir sa selom i njegovim ljudima u kojem je boravila ostavili su i emocionalni šok kojeg se ni nakon povratka kući ne može tako lako otarasiti jer zatekla je kako kaže sliku koju nije mogla ni zamisliti.
- Po prašnjavim ulicama neki su me promatrali, pozdravljali , a neke me žene nisu htjele ni pogledati već su rukama prekrivale oči jer su me smatrale pogrdom, za njih je bijela žena zlo i zaziru od njezine pojave i blizine. Djeca su radoznala, gledaju, prate, nastoje se okoristiti na bilo koji način, ali ako se uzme u obzir da u svojim kućama imaju dva do tri obroka tjedno ništa nije čudno. Mali su, neuhranjeni, dugih, obješenih udova, ispupčenih stomaka, velikih i radoznalih očiju, upravo onakvi kakve ih ponekad imamo priliku vidjeti u medijima.
Osim što su neuhranjeni i slabi žive u trošnim kućicama bez struje i vode. Osnovne higijenske i prehrambene artikle niti ne poznaju jer da ih i imaju gdje kupiti ne bi to sebi mogli priuštiti.
- Male , jadne kućice doslovno su sklepane od nekog trošnog materijala s malim prozorima kako drugi ljudi ne bi vidjeli u kakvoj bijedi žive, a unutrašnjosti još veća bijeda, na zemljanom podu neki ležajevi od dasaka, bez struje, vode , sa zahodom odnosno rupom u zemlji koja se nalazi nasred kuće. Dućana nema, a oni malobrojni s tek nekoliko artikala na policama za seljane koji žive od zemlje koju kopaju vlastitim rukama, preskupi su i ne mogu ih priuštiti. Misionari su ograđeni žicom radi sigurnosti, vrata se zaključavaju i s nekoliko lokota jer sve se krade, čak i ukosnice za kosu.
Zdravstvena situacija je također vrlo teška što su joj potvrdili i mladi Francuzi, misionari s kojima se slučajno srela.
- Francuske misionare slučajno sam srela i u razmjeni iskustva ispričali su mi da se brinu o bolesnoj djeci koju nalaze po ulicama, zaraženu Aidsom i drugim bolestima, ali i o onoj koja se prostituiraju za koricu kruha. Njihova je misija maknuti ih s ulice i zbrinuti u neko prihvatilište. Bolesti su vrlo raširene , pogotovo malarija. Lijekovi se ne smiju dijeliti na kutije već samo po jedna tableta dnevno jer bi se zbog needuciranosti mogli predozirati i otrovati. Prosječni dohodak rijetko zaposlenih je 25 dolara što apsolutno nije dovoljno za živjeti, a zbog te oskudice ne prezaju ni od pripremanja otrovnih napitaka kojima znaju „počastiti“ i najbliže članove obitelji.
Najtužniji pogled i najtopliji osmjeh afričkog dječaka Revocata
Nakon sjete zbog tužne slike koju je zatekla došavši u misiju u selo Kiwumi u Rwandi jedan slučajni susret nenadano je razgalio njezinu dušu. Jedanaestogodišnjeg dječaka Revocata dječja razigranost dovela je do ograde kojom je ograđen misionarski kamp. Stajao je s druge strane žice, tužno, ali radoznalo i iznenađeno promatrajući Elizabeth Suzanu jer vidjeti plavu ženu usred crne Afrike i nije baš uobičajena pojava za dječačića u izoliranom afričkom selu koji tek postaje svjestan života i ljudi oko sebe. Kada ga je i ona ugledala podario joj je najtužniji pogled i najljepši osmjeh kojeg je ikad vidjela i mahnuo joj svojim dugim, mršavim rukama. Iako svatko na svojoj strani žice, uspjeli su razmijeniti nekoliko rečenica, „začinivši“ ih s nekoliko spretnih gesti i rastali se.
Nakon što ga je srela Elizabeth Suzana nije ga mogla izbaciti iz glave, toliko ju je osvojio njegov osmjeh i tužan pogled da ga je sljedećeg dana odlučila i potražiti.
- Bilo je to kao da tražim iglu u plastu sijena jer ipak je to selo od 35000 stanovnika, ali molila sam lokalne svećenike i ravnateljicu područne škole da mi pomognu jer obećala sam mu da ću ga naći. I našla sam ga. Jednog dana sam mu „banula“ u razred, a kada me vidio svi smo imali osjećaj da će se onesvijestiti, toliko se zbunio da nije mogao stajati na nogama već je odmah sjeo, a pored njega i nastavnik kako bi mu barem malo olakšao situaciju. Djeca iz razreda su u znak odobravanja počela stupati nogicama o pod što je dodatno podgrijalo atmosferu i pojačalo ionako već uzburkane emocije. Nakon toga posjetila sam i njegovu kuću u kojoj živi s roditeljima i braćom u vrlo jadnim uvjetima. Željela sam mu tih dana barem malo olakšati tešku životnu situaciju darivajući ga nekim sitnicama koje sam imala pri ruci, ali zamislite do kuće je morao trčećim korakom kako mu ih putem netko ne bi oteo. Družili smo se i razgovarali koliko su nam to mogućnosti dozvoljavale. Na njegovu zamolbu da mu kupim biciklu tražila sam odlične ocjene na kraju godine, ali dijete kao dijete, da ne čeka tako dugo na poklon zamolio me da mu pošaljem barem sat na polugodištu tako da je ostalo sigurno da će ga i dobiti jer ne sumnjam u njegovo obećanje da će učiti i uspješno završiti razred, a moj skromni, malo dugoročniji zadatak je da mu osiguram mjesečnu rentu koja će mu pomoći da ne bude gladan i da se školuje kako bi jednog dana imao zanat koji će mu nadam se pomoći da dostojno prehrani svoju obitelj, a u kojoj mjeri će to biti moguće pokazat će vrijeme i okolnosti koje budu diktirale životom u Africi.
U tom cijelom jadu i nevolji, humanitarna udruga Hrvatsko srce za Afriku i njezini misionari nastoje djeci omogućiti koliko, toliko normalan život, djeci pružiti jedan obrok dnevno, što istini na volju i jest glavni razlog njihovog dolaska u školu gdje im je organizirana i nastava, uče matematiku, engleski, trigonometriju, rješavaju testove koje je osobno pripremala i Elizabeth Suzana.
- Čim sam došla počela sam raditi u kontejneru u kojem sam slagala doniranu odjeću. Poslije su me zbog znanja engleskog jezika prebacili u školu gdje sam radila s djecom. Tu sam se naprepisivala testova za djecu od 6. osnovne do 3. srednje, pitanja iz krojenja, šivanja, maturalnih radova, grafikona, trigonometrijskih funkcija. Ponekad sam u konverzaciji imala problema s razumijevanjem jer loše izgovaraju engleski i teško ih je razumjeti, ali najzanimljivije od svega je da bi se sporazumjela i s onima koji ni riječ engleskog nisu znali jer osmjeh i topao pogled jezik su duše kojeg svi ljudi jednako razumiju i otvaraju sva vrata.
Budimo i mi vrijedni i požrtvovni misionari, dajmo svoj skromni doprinos djeci Afrike jer situacija u Hrvatskoj jest teška, ali ono što su oni zatekli u tom dijelu svijeta i o čemu govore neusporedivo je sa životom u bilo kojoj civiliziranoj zemlji u svijetu, pa tako i s ovom našom.
