Kad je na pozornicu Meštrovićeva Kaštilca u sklopu Splitskog ljeta kreativni tim HNK-a Ivana plemenitog Zajca Rijeka i Gradskog kazališta lutaka Rijeka poslagao naborane lutke s ispisanim imenima likova Sofoklove tragedije na jednostavnim opravama, mnogi su osjetili skepsu. Kako najtragičnijeg od svih tragičnih, Edipa koji je u neznanju ubio vlastita oca i oženio svoju majku – prikazati kao lutka s kravatom koji o državnim poslovima kontemplira u svom bijelom lutkarskom krevetu? Skeptičnost se nakon desetak minuta pretvorila u oduševljenje.
Edip redatelja Luciana Delprata nije samo proizvod klasična razdoblja grčke književnosti. Obiteljsko je stablo netaknuto, mit je ispričan u svojoj punini, prorok Tiresija teška srca izgovara to da će Edip sam biti izvor svoje i kolektivne tragedije. Međutim, način na koji nam je priča posredovana daleko je od uobičajena. Pet glumaca (Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković i Nikola Nedić) glumi sve – izmjenjuju se u glasu koji posuđuju Edipu i ostalim likovima, ali taj glas nije samo čitanje, nego i gluma; posuđuju svoje ruke lutkama, komentiraju, pozivaju publiku na suradnju, predstavljaju javno mnijenje, bivaju i kor i glumci, i redatelji i suci.
Priča o ubojstvu kralja Laja pleše između ozbiljna krimića i stanja uma Krim tima 2. Edip, nesvjestan svoje krivice, političarski uvjereno viče: „Ne znam što je prethodna vlast rekla o ovom pitanju, u trenutku ubojstva čak nisam imao ni ovo državljanstvo“, izazivajući salve smijeha u publici koja je u glavi države toliko puta prepoznala svoje vlastodršce. Nismo ostali lišeni ni aktualizacije poput „identificirati, locirati, transferirati“, a i rječnik se prilagodio diskursu današnjih tirana koji bi vjerojatno Tiresiju također prozvali „starim kurvinim sinom“. Naposljetku, priča je to o brojenju krvnih zrnaca, koje je u ovome slučaju zbilja rezultiralo tragedijom. Kako je i u antici bio slučaj, i u ovoj predstavi ženu „glumi“ muškarac, lutka ima muško lice, razlikuje se samo po suknji i kosi, glas joj posuđuju muškarci, karikiraju je onoliko koliko je potrebno da se publika smije s njom, a ne njoj.
Poremećenost odnosa Edipa i njegove supruge/majke odlično se oslikava u detaljima poput promjene Edipove lutke u manju, koju supruga/majka odnosi i ušuškava u krevet. Glumac koji mu daje glas na samome početku predstave uz hrkanje tiho mrmlja „mamama-ma“, čemu se moderni čitatelj koji zna kraj tragedije, koliko god neukusno bilo – ne može ne nasmijati. Freud je u ovoj predstavi dobio sasvim novu razinu. Glumci na trenutke razbijaju iluziju predstave obraćajući se direktno publici jer ih komad tobože „podsjeća na zemlju koja je svojevoljno na rubu provalije“, publika kima glavom i smije se, dok drugi glumac bezazleno pita: „Grčka?“
Time je ovaj riječki „Kralj Edip“ nadišao patetične ispade tragičnih likova koji se drže sa prsa i prenemažu u tragičnoj krivnji, udahnuo život lutkama, nasmijao i šokirao, oslikao politiku u kojoj su bogovi samo vlast i novac. Čitanje je to grčke tragedije kakvo bi dobro došlo svima koji nikad, ako ih matura ili fakultet na to ne tjeraju, ne bi posegnuli za originalom.
