Mladi dubrovački kolumnist i književnik Davor Novevski objavio je zbirku pripovijetki i prvi roman za koji je uspješno realizirao i crowdfunding kampanju, a odnedavno piše i blog o pristupačnosti lokacija osobama s invaliditetom iznoseći osobna iskustva s putovanja. Već tijekom studija pisao je sportske izvještaje, filmske recenzije i kolumne za Dubrovački i Splitski dnevnik u kojima je bez dlake na jeziku komentirao društvena zbivanja.
- Pokušao sam ne pisati i uspjelo mi je na nekoliko mjeseci, ali to je jednostavno potreba koju imaš ili nemaš, nema hoću/neću - tako je Davor na prošlotjednom gostovanju u splitskom Klubu Zona opisao svoju strast za pisanjem. Predstavljanje zbirke pripovijetki "Ravno do dna" i romana "Teorija sjene", iskoristili smo za razgovor o njegovom stvaralaštvu, prilikama za književnike, novinarstvu te izazovima života osoba s invaliditetom.
U kratko vrijeme si izdao zbirku pripovjetki i roman...
- To je očito neki moj put, stalno povećavam broj stranica. Počeo sam s pjesmama i kolumnama, nastavio s pripovijetkama pa došao do romana. Sljedeća stanica može biti jedino kakva enciklopedija. Pisanja sam se uhvatio jer mi je bilo dosadno i morao sam nečim 'ubiti' tih sat ili dva koja sam imao slobodno. Pošto sam pogledao sve serije koje su nešto vrijedile, ostalo mi je jedino pisanje.
Nećemo previše otkrivati kako ne bi 'spoilali' priču budućim čitateljima, ali ukratko o čemu knjige govore?
- O ljudima s margine društva, jer priznajmo si, nitko ne želi čitati o normalnim ljudima i njihovim normalnim životima. "Ravno do dna" prati ofucanog i nesposobnog inspektora koji ipak nekako uspjeva riješiti zamršene slučajeve. Znam da na prvu ne zvuči baš originalno, ali niste još upoznali mog inspektora. U zbirku sam ubacio i jednu netipičnu navijačku priču, čisto da malo začinim. "Teorija sjene" je o dvoje naizgled nespojivih ljudi, oboje s krajnje problematičnom prošlosti koje splet okolnosti i potraga za duševnim mirom natjeraju da rade skupa i pokušaju premostiti razlike.
Jesu li likovi utemeljeni na stvarnim ljudima, a događaji na stvarnim iskustvima?
- Neki likovi u potpunosti su plod moje mašte dok većina ipak ima svoje dvojnike u stvarnosti. Slično je i s događajima. Stvarnost je često luđa i bizarnija od ikakve fikcije i često je dovoljno jednostavno otvoriti kakav portal ili naćuliti uši u lokalnom kafiću, izmijeniti eventualno par stvari i već imaš dobar zaplet ili anegdotu koju možeš ubaciti u roman.
"U Dubrovniku su mislili da je crowdfunding moj izum"
Posljednju knjigu si izdao kroz crowfunding kampanju, nešto što kod nas još uvijek nije zaživjelo. Jesu li tome krive predrasude o "žicanju", kakvo je tvoje iskustvo i bi li preporučio mladim kreativcima ovaj način financiranja za projekte?
- Crowdfunding i jest žicanje, ali simpatično žicanje. Radi se o doista zanimljivom načinu prikupljanja sredstava ili dijela sredstava za neki projekt i osim što sam i sam prikupljao novac na taj način, nije mi problem uplatiti par dolara nekome čiji mi se projekt svidi i za koga procjenim da ima dobru priču. Naravno da bi crowdfunding preporučio svima jer rizik je minimalan, a ako na pravi način prezentirate to što radite, može vam se višestruko isplatiti.
Kad si pokrenuo Indiegogo kampanju izazvao si pravu senzaciju u Dubrovniku i okolici. Ljudi su čak mislili da si izumio crowfunding?
- Da, to je bilo smiješno. Odradio sam ne znam više koliko intervjua, zvali su me i na lokalnu televiziju da pričam o tom crowfundingu i u početku su svi mislili da je to moj izum dok im nisam objasnio o čemu se radi. Ali, ispalo je dobro, jer se pročulo. Događalo mi se da mi ljudi priđu u kafiću ili na ulici i pitaju mogu li mi uplatiti novac na kakav drugi način, jer se ne žele bakćat s tim crowfundingom.
Pišeš li već nešto novo?
- Uf...najteže pitanje. Pišem nešto, ide mi jako sporo, nekad mi se čini da će biti pravi hit, a češće mi dođe da sve skupa izbrišem i počnem ispočetka ili još bolje, uopće ne počinjem. Uglavnom, bit će nešto, vjerojatno, ali ne tako skoro.
Nakon dvije izdane knjige, što bi poručio onima koji se žele baciti u književne vode? Da li se u njima u Hrvatskoj plivati?
- Samo da pokušaju biti originalni onoliko koliko je u današnje vrijeme hiperprodukcije to moguće i da pokušaju naći neki svoj put. Ok se javiti velikim izdavačima, ali ako vas oni i odbiju, a sve su šanse da hoće, ima dovoljno drugih platformi za prezentirati to što radite pa taman da svaki dan objavite po deset redaka kao Facebook status.
Gdje i kako se knjige mogu nabaviti?
- Mogu se naručiti od mene osobno, najbolje preko Facebooka, a dostupne su i u web shopu tiskare Redak iz Splita preko koje sam i izdao obje knjige.
"Premalo cijenimo žrtvu istraživačkih novinara"
Nedavno si diplomirao Medije, već si se okušao u pisanju za ozbiljne news portale... Planiraš li se zadržati u struci?
- Najsretniji bih bio kad bih se mogao zadržati u novinarstvu, pisati o stvarima o kojima ponešto znam, koje me zanimaju i koje volim, ali da mi se sutra ponudi prilika raditi u nekoj potpuno drukčijoj struci, a za nešto više novaca, prihvatio bih je.
Što misliš o medijima danas, ima li nade za nas?
- Sigurno nisam prvi koji će ustvrditi da tradicionalni mediji polako, ali sigurno nestaju. Tiskani mediji već su pred propašću, nacionalna TV kuća ima sve manje i manje gledatelja, a time i sve manje utjecaja, da ne neplaćuju onu prisilnu pretplatu i oni bi se brzo ugasili. S druge strane, vidimo rast nekonvencionalnih izvora produkcije medijskog sadržaja kao što su podcasti i smatram da njihova popularnost neće padati bar još nekoliko godina što i nije tako loše. Podcast je brz, aktualan, relativno jeftin i što je najvažnije neovisan o politici i oglašivačima i ljudi to prepoznaju.
Što se tiče nekakve isplativosti bavljenja novinarstvom u smislu satisfakcije i pozitivne društvene promjene koje ono može potaknuti, situacija baš i nije dobra. U nas postoji svega desetak pravih istraživačkih novinara, a i to nam je previše jer kao da svi skupa malo cijenimo žrtvu kroz koju ti ljudi prolaze. Narod voli svoje velike vođe čak i kad su nemoralni i korumpirani pa smo nerijetko svjedoci paradoksa u kojem pravi negativac nije pokvareni političar/poduzetnik/vjerski autoritet nego novinar koji je njegove grijehe otkrio.
"Prilagođene ulice nisu ustupak, nego civilizacijska tekovina"
Pišeš i blog o putovanjima. Prema tvom iskustvu, koliko su naša turistička središta prilagođena osobama s invaliditetom?
- Da, blog se zove WheelchairTravelCroatia i nije klasičan blog koji bi opisivao samo neku određenu destinaciju već se dotiče i tema vezanih uz putovanje kao što su prijevoz ili ponuda smještaja na našoj obali. Naša turistička središta i nisu baš prilagođena, a razloga za to je više. Osim nekakvih objektivnih prepreka kao što je činjenica da se redovito radi o gradovima starim po nekoliko stotina godina čija je središta jako teško prilagoditi, a da se ne dira u zaštićenu spomeničku baštinu, problem je i "tržišne prirode". Naime, vlasniku nekog restorana jednostavno se ne isplati ulagati nekoliko tisuća kuna ili eura samo kako bih ja s kolicima mogao stići do njegove terase, a pošto je zakon tu prilično labav, takve stvari lako prolaze.
Jesi li upoznat s inicijativom "Za pristupačni Split"? Smatraš li da bi takvo nešto moglo zaživjeti u Dubrovniku?
- Pozdravljam inicijativu Za pristupačni Split i divim se ljudima koji ulažu svoje vrijeme i živce u dokazivanju tijelima javne vlasti da prilagođene ulice, kina, kafići, restorani.. nisu nikakav ustupak nego civilizacijska tekovina. Mi u Dubrovniku još nemamo nešto ovakvo. Mi još pokušavamo naučiti lokalne moćnike da svoje Audije ne parkiraju baš preko dva mjesta za osobe s invaliditetom.
Za kraj, kakvi su ti dojmovi Splita i splitskog noćnog života zimi?
- Split, kao i Dubrovnik, živi jedan dvostruki život otprilike podijeljen na sedam mjeseci luđačkog rada u sezoni i pet mjeseci zimskog sna. To je režim na koji smo navikli, u kojem se dobro osjećamo i ne vjerujem da će se po tom pitanju nešto skoro mijenjati.
Često čujem pritužbe na noćni život i činjenicu kako se u kafićima većinom mogu čuti istočnjački ritmovi. Koliko god me nervira takva muzika, nerviraju me i kritike na istu. I dok će ekipa koja sluša nekakvu urbanu, alternativnu glazbu češće zimi ostati doma ili se baviti nečim drugim, cajkaši će bez problema ostati u kafiću po par sati i pri tome potrošiti poprilične količine novca tako da nije iznaneđujuće da im gazde kafića idu niz dlaku.
Da vlasnici vide svoju računicu u tome, puštali bi oni Rundeka ili Urbana svaku večer. Kako ne vide, svi smo skupa osuđeni na cajke. Kapitalizam, jebiga.