Danas se navršava 14 godina otkako nas je napustio Vinko Cuzzi. Veliko ime Hajduka – i kao igrač i kapetan, i kasnije kao klupski dužnosnik. Bio je predsjednik Skupštine Hajduka u vrijeme velikih uspjeha, među kojima i četvrtfinala Lige prvaka. Nedavno je Vinku Cuzziju otvorena i vitrina u Poljudskom salonu.
Okupila se tu hajdukova obitelj, brojni veterani, prijatelji te obitelj Cuzzi – supruga Ranka, sin Ivo i unuk Duje, vaterpolist splitskog “Jadrana”. Tako se legendarni hajdukov kapetan pridružio nizu nekadašnjih igrača i trenera kojima Hajduk odaje posebnu počast u salonima stadiona. Cuzzijeva vitrina, uz one Bernarda Vukasa, Frane Matošića, Ljubomira Kokeze, Vladimira Beare, Slavka Luštice, Ivice Hlevnjaka, Šime Poduje, Lea Lemešića, Ante Biće Mladinića, Tomislava Ivića, Pere Nadoveze i Dragana Holcera, krasi Poljudski trofejni salon i priča priču o velikoj i slavnoj povijesti “bijelih”.
A tko je bio pokojni Vinko? Bio je istinski gospodin u svijetu nogometa. Intelektualac i domoljub, pa je upravo njemu pripala čast da predvodi veliko hajdukovo izaslanstvo koje je primio Sveti Otac, papa Ivan Pavao II. Bila je to slavna momčad, u pratnji članova uprave, gradonačelnika Nikole Grabića, nadbiskupa Splitsko-makarskog Ante Jurića te novinara koji su tada u stopu pratili “bijele”. Vinko Cuzzi zahvalio je tada u ime Hajduka Svetom Ocu na ukazanoj časti i potpori Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata i pravedne borbe za nezavisnost. Bio je uglednik, dugogodišnji sudac Županijskog suda u Splitu, cijenjen i voljen u stručnim krugovima.
U velikim danima Hajduka, četvrtfinalista Lige prvaka 1995., bilo je lijepo imati na čelu Skupštine takvog intelektualca i gospodina.
Igračku karijeru počeo je u doba krize na Starome placu, kada se borilo i za opstanak, a gubilo i finala Kupa. Rodio se, kao i Bukle Hlevnjak i Zvonko Bego, malo kasno za veliku generaciju Bajde i Frane, a prerano za “zlatnu” generaciju Jure i Šure. Da je bilo drugačije, njegova karijera vjerojatno bi bila još veća i uspješnija.
No, zato pamtimo osvojeni Kup 1967. Stari plac bio je u bijelom, a uz trofej stajala je tada mlada nada, junior Jurica Jerković – kao nagovještaj generacije koja će uskoro osvojiti pet kupova zaredom. Kao kapetan Hajduka, šjor Vinko podigao je taj prvi trofej nakon pobjede nad moćnim Sarajevom 2:1. I nije važno što se domaćinstvo finala izvlačilo u opuštenoj atmosferi restorana “Javor” u Podstrani, gdje je splitska funkcionarija malo i “navukla” Sarajlije da se utakmica igra u Splitu, u južnjačkoj atmosferi Starog placa.
Biranim riječima o Vinku Cuzziju govorio je i Ante Ivković Zonzi, njegov suigrač iz šezdesetih i dugogodišnji tajnik hajdukovih veterana.
Vinkov utjecaj bio je presudan i kada je u Hajduk šezdesetih stigao Đemalidin Mušović. Bio je to transfer desetljeća – tisuće Splićana okupile su se ispred kancelarije tadašnjeg nogometnog saveza na Rivi kako bi se uvjerile da se gradi nova velika momčad, da je vrijeme krize prebrođeno.
Autor ovog teksta poznavao je gospodina Cuzzija i sjeća se šetnji i razgovora uz obalu na Zvončacu. Vinko je uvijek imao što reći – o balunu, kulturi, društvu…
Lijepo je što su se u Poljudu tada sjetili da o Vinku govori Slaven Bilić, odani obiteljski prijatelj, slavni Vatreni, uspješni izbornik, također diplomirani pravnik, intelektualac i domoljub. Moglo bi se reći – jedna vrsta Vinkova nasljednika u manirima i razmišljanjima, kao i životni prijatelj njegova sina Ive Cuzzija, koji je u ime obitelji zahvalio klubu i okupljenima.
Gospodine Cuzzi, čast nam je bila što ste bili i ostali dio nas.
