Zagrebački akademski kipar Željko Belić jedan je od rijetkih koji je izrađivao skulpture malih brodica od rogača, drva totalno nepodatnog za oblikovanje. I upravo kao pravi Dalmatinac s Ugljana svoje je životno umjetničko djelovanje obilježio tradicionalnim hrvatskim brodovima i to pasarama, falkušama, trabakulima, bracerama...
Život je učinio zanimljivim 1981. godine kada je nakon završene akademije zajedno sa suprugom Vesnom i tada tek rođenim sinom otišao živjeti na svjetionik Blitvenica nedaleko Šibenika, potom na svjetionik Mulo kod Rogoznice i naposljetku na Stončicu kod Visa. I prikupio sedam godina svjetioničarskog staža. Ubrzo nakon što mu je sin na Visu krenuo u prvi razred osnovne škole vratili su se u Zagreb.
Život na svjetioniku
- Na svjetioniku sam se puno bavio ribarenjem, a od naplavina drva koje bi more nanijelo na obalu svome sam sinu radio prve igračke od drva. Uglavnom su to bili brodovi. Zanimljivo je kako moja supruga prije odlaska na svjetionik nije znala gdje mi zapravo idemo, ali, iskreno, nisam ni ja. Tamo smo došli u vrijeme zime kada su uvjeti na svjetioniku nikakvi. Kada je prošla zima došlo je ljeto u kojem smo uživali, a već smo za sljedeću zimu znali što nas čeka, pa smo se dobro pripremili, priča.
Zanimljivo je da je tu igračku brod, koju je radio za svoje dijete, oslobodio kobilice tako da se ljuljuškao i dao mu četvrtu dimenziju. Razveselilo ga je što je komadić drva, koji je prolazio kroz njegove ruke, izmamio dječji osmijeh. Tada je shvatio da izrada tih brodića ima smisla.
Kada ga pitate zašto se odlučio na život na svjetioniku, odgovara da je sam sebi u nekom periodu života zacrtao da to želi, a kada je došlo vrijeme za to poslao je molbu. Ubrzo je dobio odgovor da je primljen, pa nije preostalo ništa drugo već se spakirati. Danas kada se prisjeća tog perioda života kaže da mu nije niti malo žao što je sedam godina proveo tamo jer im je to kao obitelji bilo jedno dobro iskustvo.
Dalmacija u genima
Posljednjih 20 godina je radio u Hrvatskom restauratorskom zavodu kao restaurator u drvu gdje je izrađivao rekonstrukcije skulptura koje bi nedostajale. Na neke od tih skulptura, na kojima bi primjerice nedostajao prst ili ruka, po modelu bi izrađivao drveni predložak koji se zatim ukomponira u skulpturu. Kaže da je najbolja restauracija ona na kojoj se ne vidi da je nešto rađeno. Zbog preokupiranosti tim odgovornim poslom imao je manje vremena za posvetiti se svojoj ljubavi - izradi drvenih brodova kojih je do tada napravio na stotine. No, sada je u mirovini, pa će i brodova biti više.
- U izradi skulptura glavna mi je tema brod jer je on vrlo specifična forma. Zaista mi je drag i ne znam kako opisati moju ljubav prema brodovima. Ipak je Dalmacija u mojim genima, prisnažuje i dodaje kako radi isključivo hrvatske tradicijske brodove čija izrada ovisi o vrsti broda, a nekada zna trajati danima ili mjesecima.
Svoju ljubav prema brodovima prenio je i na brojnu djecu koja su vrlo rado dolazila na njegove radionice. Uvjeren da ih se ne uči dovoljno raditi rukama na njegovim su se radionicama učenici koristili bezopasnim alatima kojima su izrađivali brodiće od pluta. Materijal je to koji je podatan, mekano i lako se obrađuje, te je već za sat vremena vidljiv rezultat tog rada. Djeca su izrađene brodiće nosila kući gdje im je ostao kao trajna uspomena.
Belić će ostati zapamćen i po tome što je prije nekoliko godina osnovao najmanje brodogradilište na svijetu kojeg je nazvao Porto franco ili u prijevodu Slobodna luka. Tada je zajedno sa Glazbenom družinom Cinkuši u dvorani zagrebačkog Teatra &TD izložio svoju golemu flotu. Usprkos tome što je prethodno neke brodove poklonio, druge prodao, zbog čega su brojni "otplovili" po zemljama čitavog svijeta, svi dokovi u novootvorenom Porto francu bili su zauzeti.
Nagrađene šumske jaslice
Samozatajni kipar vam nikada neće sam reći da se u svojoj bogatoj karijeri 2004. godine okitio zlatom na Međunarodnoj izložbi božićnih jaslica "29 Mostra dei 100 presepi". Izložba je održana u galeriji kripte bazilike Santa Maria del Popolo u Rimu. Tamo je izložio svoje šumske jaslice u prirodnoj veličini i među 200 izloženih jaslica odnio pobjedu. A na ideju o izradi jaslica naveo ga je prijatelj šumar koji je tražio nekoga tko će za Šumariju Zagreb napraviti jaslice. Belić je prvo izradio skicu koja se šumarima jako dopala nakon čega su mu dali drvo i tako je sve počelo.
U Rimu su dobile zlatnu medalju kao jaslice koje najviše bude mira u ljudima, a u obrazloženju je bilo navedeno "da jaslice snažnom jednostavnošću izražavaju izvorni duh franjevačkih jaslica". Iza sebe je ostavio srebrne slovačke i brončane austrijske jaslice. Od tada se njegove jaslice već 29 godina svake godine postavljaju na Sljemenu.
Brodovi od rogača
- Šumske jaslice sam radio od javorovog drva koji mi je dala šumarija, a inače najčešće svoje skulpture izrađujem od lipovog drva koje je najpodatnije, nema izražene godove i relativno se lagano obrađuje. Dio brodova sam izradio i od rogača koji se vrlo rijetko reže s obzirom da ima korisne plodove zbog čega je do njega relativno teško doći. To je bio moj izlet u novi materijal. Napravio sam desetak brodova zapravo privjesaka jer je rogač užasno tvrd. Doslovno kao kost, no zato je rezultat rada zanimljiv.
Imao je nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, no među njima je možda najzanimljivija i njemu najdraža bila u francuskom Brestu na Festivalu mora i brodova koji se održava svake četiri godine. Osim izložbe njegovih brodova održao je i radionicu za djecu. Sada u mirovini strpljivo i dalje izrađuje nove trabakule, bracere, falkuše, pasare.....
