Sinoć je u splitskom HNK repriziran izvrstan plesni komad „Correr o Fado“ koji je prije dvije godine premijerno izveden na Splitskom ljetu. Ansambl splitskog Baleta oživio je zanimljivu fuziju tradicionalnog portugalskog fada i suvremenog plesa u koreografiji portugalskog stručnjaka Daniela Cardosa koji je zanat brusio u domovini i SAD-u. Kostimografiju potpisuje Maria Monte, oblikovanje svjetla Branimir Bokan, oblikovanje tona Petar Ivanišević, asistenciju produkcije Gorenka Žižić Jagar, korepeticiju i glazbeno vođenje Irina Nikolenko, a baletna je majstorica Albina Rahmatullina.
Uz petnaest glazbenih ulomaka koji su balansirali između tipična fado ambijenta, gradskih pjesama tužna tona uz pratnju gitare te mnogo prpošnijeg, modernog zvuka („Uma Casa Portuguesa“, „É ou não é“) osam je plesača splitskog Baleta ponudilo razigranu, autentičnu i pamtljivu interpretaciju. Muški dio ansambla (Daniel Hoek, Yuto Mutai, Patrick Blomberg, Aaron Kok) odmah je na početku sjajno iskoristio prostor i kostime (sakoe sa srebrnim postavama) te prezentirao moćan ulazak u maniri paso doblea, no pritom nisu izgubili na nježnosti koju su zahtijevali mnogobrojni dueti s partnericama. Jednako je uvjerljiv bio i ženski kvartet: Irina Čaban Bilandžić, majstorica lijepih figura, oduševljavajuće preciznosti i emotivnosti, zatim graciozna Hazuki Tanase perolakih pokreta i fluidnosti, šarmantna i atletski dominantna Eva Karpilovska te ljupka i zavodljiva Matea Milas.
Posebno je oduševljenje publike izazvao osjećajan duet Irine Čaban Bilandžić i Daniela Hoeka, lijepih linija, skokova, usklađenosti i nadasve prenošenja toplih emocija ljubavi i utjehe uz melankoličan zvuk gitare.
Kolektivna točka koja je zaslužila najveći pljesak bila je jedna od onih koja sasvim odudara od percepcije fada kao tugaljive glazbe koja opisuje teške životne situacije i zlu sudbinu. Marizina pjesma „É ou não é“ (koja doduše propituje poziciju čovjeka u iskvarenu društvu, ali bez defetizma) odiše živahnim, zaraznim ritmom, a koreografija je vrlo moderna, fokusirana na sugestivan rad ruku, bacanje svjetla trija na pojedinca te simpatičan, gotovo twerk-trenutak potpune opuštenosti.
Zanimljivo scenografsko rješenje Daniela Cardosa (uz izvrsno oblikovanje svjetla) u obliku staklenih akvarija koji su dotad služili kao stolice otklonilo se od uvriježenih ideja i osiguralo vrlo efektan završetak. Irina Čaban Bilandžić bila je ta sirena u skučenom koja pleše po rubu, riskantno uranja u fluorescentnost, bježi iz zone sigurnog, dok je prati njezina podivljala podrška, plesači kojima voda na trenutke glumi bubanj, u zanosu koji izgleda kao trenutak potpune umjetničke slobode, potpuno lišen pitanja promatra li netko i što će taj netko misliti.
Čini se da pljesak publike ipak vrlo jasno govori o mišljenju onih koji su vidjeli Correr o Fado – bilo je to sat vremena čiste glazbene i plesne ljepote, slobode i moderne umjetničke kreacije koja je više nego dobrodošla.
