Na redakcijske podatke javila nam se čitateljica s pričom koju je željela podijeliti s javnošću. Naime, njen otac je preminuo u supetarskom stacionaru, no kaže da su njegovi posljednji dani bili obilježeni neizmjernom profesionalnošću i ljudskošću tamošnjeg osoblja.
Njeno pismo prenosimo u cijelosti:
Imam potrebu u osobno ime i ime cijele moje obitelji javno predstaviti i pohvaliti stacionar i hemodijalizu u Supetru. Stoga Vas molim da ovo prenesete široj javnosti kao svijetli primjer zdravstvene skrbi na otoku.
Moj otac je po otpustu iz splitskog KBC-a 12. siječnja 2024. premješten u stacionar u Supetar i tu je proživio svoja posljednja četiri tjedna života, do smrti 10. veljače 2024.
Visoka životna dob, kombinacija niza komorbiditeta te novonastala potreba za priključenjem na kisik i provođenjem hemodijalize otežavali su našu i njegovu želju da bude doma. Drugog izbora osim smještaja u stacionar tada nismo imali. Kakav je stacionar, kakva mu se njega tamo može pružiti, što očekivati ,……? Nismo o tome mogli razmišljati, trebalo je odmah reagirati.
Sada, nakon četverotjednog iskustva stečenog sa stacionarom i hemodijalizom u Supetru, nemam dovoljno riječi kojima bih Vam mogla izreći i opisati brigu, skrb, toplinu, ljudskost, blizinu,…. koja je mojem ocu bila pružena. Iz osobnog iskustva života na otoku mogu sa sigurnošću reći da nije lako imati jednake uvjete i kvalitetu zdravstvene zaštite na otoku kao što je u gradu.
Međutim, ove sestre na čelu sa dr. Bonačić- Sargo (i drugim liječnikom kojem niti ime nisam zapamtila, ali sam redovno komunicirala s njim) su snaga bračkog zdravstvenog sustava!
Oni su primjer predanosti i iskrene empatije prema onemoćalom i bolešću iscrpljenom čovjeku u potpunosti ovisnog o njima. Ovolika briga i stručnost, a istovremeno otvorena komunikacija i topla domaća atmosfera, nešto su što ni u najboljim scenarijima nisam mogla zamisliti da će moj otac imati. Ovo što mu je pruženo u Supetru, mi mu doma, uz najbolju volju i ljubav, ne bismo mogli pružiti. A mislim da teško gdje i postoji ovako nešto kao što su ljudi stacionara i hemodijalize u Supetru.
Nažalost, tata je preminuo, ali tješi nas pomisao u kakvim je uvjetima proživio posljednje trenutke i kakvog su srca sestre kojima je bio okružen. Bog im dao snage, volje i ustrajnosti da i dalje budu neumorni u bliskosti prema ljudima u bolesti kao što su bile prema mojem ocu.
