U jeku okupacije Dubrovnika, mala posada svjetioničara Svetog Andrije prkosila je blokadi akvatorija od strane Jugoslavenske narodne armije. Nikad do sad ispričana priča iz Domovinskog rata, zapisana je prvi put u knjizi “Legende svjetla” Jurice Gašpara, a portal Morski.hr prenosi iskustva heroja kojima za to nikad nitko nije odao zasluženo priznanje.
U nastavcima će ovaj portal donijeti priče svjetioničara iz Domovinskog rata, a u prvom dijelu pročitajte iskustvo svjetioničara Vladimira Čapalije sa svjetionika Svetog Andrije... Foto: Jurica Gašpar
„Na Svetom Andriji sam bio s kolegom Antom Vučkovićem i njegovom gospođom za vrijeme najgoreg ratnog stanja. JNA je blokirala plovidbu Jadranom, Dubrovnik je bio bez struje i vode, a mi smo u šiframa odavali pozicije njihovih brodova.
Neprijatelj je valjda probio te šifre i jedan dan oko 16 ili 17 sati, bila je jaka kiša i magla, ja sam bio u hodniku svjetioničarske zgrade, a kolega je krpao mreže, vojni brod je došao iz Crne Gore, pozicionirao se odmah uz Svetog Andriju i odjednom počeo pucati po otoku. U tom trenutku nismo znali ni tko puca ni odakle. Čuli smo na radiostanici kako javljaju, valjda svojoj bazi, da su pucali na dva svjetioničara jer smo mi zapucali na njih, ali čime bi mi tukli vojni brod kad nismo imali baš nikakvo oružje?!? Bili su vidljivi manji tragovi, ali čvrstu kuću nisu uspjeli oštetiti. Zbog straha da se igdje krećemo, ostali smo tada doslovno bez hrane i svega ostalog. Foto: Boris Kačan
Tražili smo od Plovputa dozvolu da napustimo svjetionik. Odgovorili su kako nam ne mogu pomoći jer nadmoćni neprijatelj s vojnim brodovima konstantno patrolira akvatorijem, pa sa svjetionika možemo na vlastitu odgovornost. Jedne večeri bila je mjesečina, a mi smo spremnike sa sto litara nafte ukrcali u brodicu te smo se u mraku otisnuli s otoka. Tek što smo brod spustili dizalicom u more, čuli smo brodove kako pucaju. Zastali smo, no tukli su Dubrovnik, a ne nas, pa smo nastavili s akcijom izvlačenja sa Svetog Andrije. Krenuli smo prema obližnjem otoku Lopudu oko 20 sati pa su nas tamo dočekali vojnici kriznog stožera koji su već znali tko smo i odakle smo. Pitali su nas kuda idemo, kazali samo da bi išli za otok Šipan. Provjerili su je li slobodan put i ima li neprijateljskih brodova. Prema izvidničkim procjenama nije ih bilo i mi smo odmah krenuli dalje.
Bila je ponoć kad smo stigli pred šipansku luku. Tad smo ugledali vojni brod i kolega Vučković je ugasio motor pa smo se zaustavili. Njegova supruga počela je plakati i govoriti kako smo gotovi. No to je bio brod Hrvatske vojske koji je dovozio ljudima hranu. Pristali smo u lučicu i odveli su nas u tamošnji hotel gdje nismo mogli zaspati. Nije bilo vode ni struje, a granatirali su to naselje cijelu noć i da smo stigli samo pola sata kasnije, pitanje je bi li ostali živi. Hrvatska vojska obećala nas je odvesti kroz jutro u Ston. Mislio sam da će doći po nas ranije dok je još mrak, oko 5 ili 6 sati, no brzi gliser, s dva motora od po 150 KS, pojavio se tek oko 9 sati. Neprijatelj nas je gađao minobacačem s okupiranog brda iznad Stona i promašio nas za možda 100 m. Vojnik s glisera nam je kazao kako se ne boji minobacača, već snažnijih vojnih brodova koji su tu negdje uokolo i vrebaju. Iz Stona smo se uspjeli prebaciti do Opuzena, kod kolege Vučkovića, pa smo se napokon uspjeli i naspavati. Sutradan sam tek krenuo iz Ploča prema Splitu pa svojoj kući u Vinišće kod Marine. Dočekala me uplakana supruga koja je prethodno čula krivu informaciju kako je jedan svjetioničar ranjen, a drugi ubijen.
U to ratno vrijeme svi su svjetionici bili pogašeni. Čak i oni brodovi Jadrolinije koji su plovili i prevozili putnike, radili su to bez iti jednog upaljenog pomorskog svjetla. Na samom početku rata mi, svjetioničari, jesmo bili prisutni tamo, ali nismo smjeli raditi ono zbog čega smo primarno tu. Nakon što smo napustili Svetog Andriju, na otočić je stigla Hrvatska vojska, četvorica zadužena za radar i isto toliko njih za osiguranje otoka. Naši su vojnici tada postavili mine na otok. Da to nisu napravili, neprijatelj bi se iskrcao i zbog takve strateške pozicije, gdje Sveti Andrija kontrolira cijeli dubrovački akvatorij, u Dubrovnik više ne bi mogao uploviti ni jedan brod, pa bi grad bio prepušten doslovno sam sebi.“
Svjetioničar Vladimir Čapalija u knjizi “Legende svjetla“
D.G. Foto: Boris Bašić
