Kao da prisluškujete zabranjenu, a neobično zanimljivu trač-partiju dviju prijateljica, obavijenu sjajnom glazbom – tako je izgledalo praćenje kabareta „Varaš ga, ne ostavljaš ga“. Autorici ovog satiričnog komada, Arijani Čulini, priključila se Mirella Meić i dvoje sjajnih glazbenika, pijanist Zoran Velić i harmonikašica Danira Ipavec.
Iako izvedba pretežito počiva na analitičkom ženskom razgovoru o životima i nesretnim sudbinama poznatih šansonijera te izvođenjem njihovih hitova, posebno Edith Piaf, Čulina i Meić u izvedbu nas uvlače duhovitim komentarima o muško-ženskim odnosima. Neki su već viđeni, većinom stereotipni, ali ne može im se poreći duhovitost. Publika se od srca smijala opisu muškarca koji na početku veze „ne kiše i ne puše“ i zapažanju da je „promijeniti muža tek promijeniti nevolju“. Potpuno svjesne obostranih promašaja u „teškoj bolesti srca zvanoj ljubav“, glumice nas uvode u slikovite i tužne svjetove nekadašnjih zvijezda koje su većinom tužno skončale zbog nesretnih ljubavi.
Očekivano, Arijana Čulina dominirala je svojom glumačkom karizmom i prepoznatljivim humorom, a Mirella Meić mekim, zvonkim glasom koji nekako najviše evocira ljupke pjesme 80-ih. Međutim, junački su se snašle i u obratnim ulogama. Čulina nas se posebno dojmila u grlenoj, hrabroj i iskrenoj izvedbi La bohème, a Meić u izuzetnoj zahtjevnoj Je suis malade, kojoj je prethodio niz potresnih životnih i ljubavnih priča i krahova.
Ovo je predstava u kojoj smijete biti politički nekorektni i smijete se tomu, hvatate se za glavu i trbuh od opisa današnjih feminiziranih muškaraca i maskuliziranih žena, stisnete zube kad se prepoznate u nekoj stereotipnoj slici, grohotom se smijete mudro provučenim referencama na korupciju i namještaljke na domaćem estradnom nebu, ali i suosjećate sa životima velikih umjetnika kojima je sve bilo posloženo – osim emocija. U ovome tekstu nema tabua. Na kraju krajeva, i naslov „Varaš ga, ne ostavljaš ga“ mudro je izokrenut stereotip o „frajerima i patnicama“ u kojemu se moć odlučivanja i ljubavn(ičk)og žongliranja okrenula na stranu uvjetno rečeno slabijeg spola. Ne može se on toliko puta ponoviti koliko kroz prijateljski razgovor koji dopire do nas, kao da prisluškujemo u kakvom bučnom lokalu, ipak izviru dvije potrebe – da se smijemo i da budemo voljeni. Kad se tomu pridoda prekrasan zvuk dvaju romantičnih instrumenata, klavira i harmonike, kroz prste glazbenih virtuoza i izvedba dviju izuzetno karizmatičnih glumica – recept je to za sjajnu, duhovitu i pamtljivu predstavu kakvu gledatelji Splitskog ljeta zaslužuju.
