"Baš lijepo, žele nam dodatno nacrtati što rade. Ja im čestitam na moći i snazi, uspjeli su nas zabrinuti i u skladu s tim poduzimat ćemo korake", najavio je sredinom veljače predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govoreći u kontekstu vojne suradnje Hrvatske, Albanije i Kosova.
Vučić tako već mjesecima ponavlja mantru da bi "savez Zagreba, Tirane i Prištine u budućnosti mogao predstavljati ozbiljnu sigurnosnu prijetnju za Srbiju".
Sve je podiglo na višu razinu kad se pojavila fotografija MiG-a 29SM+ Srpske vojske na kojoj je bila kineska raketa zrak zemlja CM-400, koja je odmah kolokvijalno nazvana "Zagrepčanka".
Čak je i hrvatski predsjednik Zoran Milanović prije mjesec dana reagirao: "Činjenica je da im je Kina prodala nešto. Zašto to Srbija radi? Do određene mjere razumijem to da žele imati jaku defanzivu, ali oni se opskrbljuju i napadnim oružjem. I to me brine. Ali opet, Hrvatska je u NATO-u i Europskoj uniji".
I dok Srbija govori "o prijetnji", ispod radara ostaje da Hrvatska ima vojni sporazum o suradnji i to s - Beogradom.
U RTL Detektoru provjerili smo je li zaista i kad Hrvatska potpisala vojni sporazum sa Srbijom, što je u njemu i je li se i kako konzumirao.
Sporazum potpisan 'bez roka trajanja'
Kratki odgovor - da, Hrvatska je još 2010. godine potpisala sporazum o vojnoj suradnji sa Srbijom što su nam potvrdili i iz Ministarstva obrane (MORH).
"Sklopljen je na neodređeno vrijeme, a svaka strana može ga otkazati pisanom obaviješću drugoj strani diplomatskim putem", navode u MORH-u.
Odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srbije o suradnji na području obrane Sabor je donio 5. studenoga 2010., objavljena je na stranicama Narodnih novina i može se naći OVDJE.
U to je vrijeme predsjednica Vlade bila Jadranka Kosor.
Sporazum je s hrvatske strane potpisao ga je tadašnji ministar obrane Branko Vukelić, a sa srbijanske strane ministar Dragan Šutanovac (današnji srbijanski veleposlanik u SAD-u).
Detalji potpisivanja Sporazuma objavljeni su na stranicama MORH-a i mogu se naći OVDJE.
U članku 2. Sporazuma navodi se duh u kojem je on potpisan:
"Imajući u vidu potrebu pridonošenja jačanju mira, stabilnosti i razvoju odnosa između zemalja u Europi i svijetu u duhu Povelje Ujedinjenih naroda, ocjenjujući pozitivno procese integracije u Europi, izražavajući želju za obostrano korisnom suradnjom koja se temelji na uzajamnom poštovanju i povjerenju, naglašavajući potrebu za sveobuhvatnom suradnjom kroz jačanje povjerenja i mjere izgradnje sigurnosti, sporazumjele su se kako slijedi: Suradnja sukladno ovom Sporazumu temelji se na načelima uzajamnog poštovanja i ravnopravnosti i izvršava se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom država stranaka, kao i pravilima i načelima međunarodnog prava."
Što u njemu piše?
Sporazum ima 14 članaka i njime je predviđeno da će sukladno specifičnim potrebama, ta ministarstva izrađivati godišnje planove bilateralne suradnje na području obrane. S obzirom na povijest ratnog sukoba tijekom Domovinskog rata, ovo se činio kao golemi korak prema jačem prijateljstvu i miru.
Popisana su i područja na kojima će se ostvariti suradnja:
- sigurnosna politika i planiranje obrane;
- vojno-znanstvena suradnja;
- vojna izobrazba;
- vojna medicina;
- suradnja vojnih policija;
- operacije u potpori miru;
- suradnja na području atomsko-biološko-kemijske zaštite;
- vojno-tehnička suradnja;
- druga područja od zajedničkog interesa o kojima se stranke ili nadležna tijela dogovore.
Sporazumom su se predvidjeli službeni posjeti, sastanci, seminari i konferencije dviju zemalja, potom obuka i edukacija te vojne vježbe. Dodatno, u članku šest se čak predviđa tajnost razmjene podataka koji se neće dijeliti trećim stranama. Tako u njemu stoji:
"Stranke će u skladu s ovim Sporazumom i propisima svojih zemalja poduzeti sve potrebne mjere kojima se osigurava i održava tajnost podataka razmijenjenih tijekom suradnje i provedbe ovoga Sporazuma. Niti jedna od stranaka neće bilo kojoj trećoj strani prenositi klasificirane podatke razmijenjene tijekom provedbe ovoga Sporazuma bez pisane suglasnosti druge stranke."
Prava i obaveze obiju strana
Definirano je i da svaka zemlja snosi svoje troškove, a da se dogovorom to može urediti i drugačije. Ako se pojavi potreba za medicinskom pomoći, osigurava je zemlja domaćin. Svaku nastalu štetu snosi pojedina zemlja sama, a jedino u slučaju grubog nemara druga strana može tražiti naknadu. Dodatno, strano osoblje prema sporazumu dužno je poštovani zakone države domaćina te disciplinski odgovara vlastitom zapovjedniku.
Treba reći i da ovaj sporazum nije vojni savez niti iz njega proizlaze zajedničke obaveze, nego predstavlja više okvir za suradnju vojski dviju zemalja.
'Korak naprijed u stabilizaciji regije'
Srbijanski ministar Šutanovac ocijenio je tada da je sporazum "korak naprijed u normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije te stabilizaciji cijele regije". "Hrvatska i Srbija imaju otvorenih pitanja, ali ovaj i slični sporazumi pomoći će da se ona riješe", rekao je.
Vukelić je istaknuo da se radi o uobičajenom sporazumu kakve je Hrvatska potpisala sa svim susjednim zemljama i ne očekuje kritike domaće javnosti: "Ne očekujem nikakva kritike, jer je to korak više u normalizaciji odnosa i stabilizaciji regije".
Sporazumom se uređuje suradnja dviju vojski na području obrazovanja, razmjene kadrova i vojne industrije. Obojica ministara istaknuli su da su vojni sektori dviju zemalja komplementarni i osim proizvodnje za vlastite potrebe mogli bi nastupiti na trećim tržištima.
Šutanovac: 'Hrvatska regionalni lider'
Dvojica ministara razgovarala su o hrvatskim iskustvima u mirovnim misijama, pri čemu je Šutanovac ocijenio da je Hrvatska po tome lider u regiji. Zahvalio se i na sudjelovanju hrvatskih vojnika u mirovnoj misiji KFOR na Kosovo rekavši da je ona nužna. "Na taj način Hrvatska doprinosi regionalnoj stabilnosti... Stalo nam je da ne smanjujete broj pripadnika", istaknuo je tada Šutanovac.
Vrhunac suradnje 2014. godine
Sporazum se konzumirao, u početku čak i intenzivno, prvo kroz sastanke Oružanih snaga Hrvatske i Srbije. Veliki iskorak u odnosima bilo je posjet načelnika Glavnog stožera vojske Srbije generala pukovnika Ljubiše Dikovića 2012. godine Zagrebu.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
