U povodu prve obljetnice proglašenja poljičice nacionalnim kulturnim dobrom, jedan od najzaslužnijih za njenu znanstvenu afirmaciju upravo pod tim nazivom – akademik Mateo Žagar – napisao je prigodni članak koji svakako vrijedi pročitati:
POLJIČICA IZMEĐU REGIONALNOG I NACIONALNOG IDENTITETA, IZMEĐU TURISTIČKOG BRENDA I VLASTITE IDENTIFIKACIJE
Prije svega, upućujem čitavoj poljičkoj zajednici izraze velikog poštovanja i zato što su prije godinu dana uspjeli izvojevati uspjeh u proglašenju poljičkoga ćiriličkog pisma dijelom zaštićene nematerijalne kulturne baštine, a i zato što ovom prilikom obilježuju ovaj važni uspjeh u čemu prepoznajem čvrstu namjeru da zaštita ne ostane samo “mrtvo slovo na papiru” nego da se djelatno pretoči u niz aktivnosti koje će – kako smo mnogi već i prije kazali – biti u službi jačanja vlastita kulturnog identiteta na putu prema općoj dobrobiti ovih prostora, nasljednika ove nekoć slavne knežije.
Zaštita bi tako trebala pridonijeti i razvijanju predodžbi i vizija kulturne vlastitosti, koja opet zajednicu ojačava, međusobno povezuje, solidarizira, u kojoj se čvršće prepoznaju zajednički interesi i u kojoj se tada, u toj sinergiji, može i povjerovati u snagu svojih nastojanja. Ni kultura spomenika (pisanih i inih) ni kultura sjećanja, pa ni samo obrazovanje kao pretežit njihov nosilac, ne trebaju imati svrhu sami u sebi; ako bi i bilo tako, to zapravo ne bi bila kultura, nego tek puka dekoracija, ornament, pamflet ili deklaracija, bez oplemenjujuće pokretačke snage o kojoj je riječ. Svijest i skrb o baštini izraz je visoke razine kulturne svjesnosti ali i preduvjet cjelovita razvoja zajednice u kojoj postoji i razvija se, i na ekonomskoj razini i na svima drugima koje se tiču kvalitete humanog življenja. Znamo dobro kako u visokorazvijenim zemljama upravo takva identifikacija, vlastita samosvijest i samopoštovanje, jamče čuvanje identiteta u ubrzanoj i neumitnoj globalizaciji, a time i zdrav, uravnotežen prosperitet na svim planovima, uključujući ekološki i gospodarski. U tom bi kodu trebalo razmatrati prisutnost poljičke pisane i druge baštine u školama, državnim i regionalnim institucijama, crkvama i župnim uredima, turističkim objektima (pa i apartmanima). Iskazan diskretan, nenametljiv ponos i samopoštovanje – i s druge će strane, one gostiju i posjetitelja, izazivati uvažavanje kulture domicilne zajednice. Već je pomalo istrošena, ali duboko istinita, fraza – kako priznanje i poštovanje možemo steći tek ako takav osjećaj imamo i sami prema sebi. Ona samoslika koju gost, susjed, stranac, “drugi” – može kod nas prepoznati, kojom mu nudimo “ključ” razumijevanja sebe samih, prije svega je u sferi kulture. Ona, jednako i regionalna i nacionalna, povezuje svijet ugrađujući se u nadređene, globalne vrijednosti.
Zahvaljući, između ostalih, Savezu za Poljica, prepoznala se uvijek živa, a sada već i vrlo osviještena identifikacija Poljičana sa svojim pismom. Znamo već da poljičica nije neko posebno pismo u cjelini, znamo da je izdanak zapadne ćirilice ili bosančice/bosanice, kojom su se rado i obilno i drugi Hrvati koristili i širom šire Dalmacije, i u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku i okolici… Ali, doista, nigdje tako intenzivno ni prošireno kao na prostoru stare Poljičke knežije. Dobro je poznat povijesni kontinuitet ove uređene zajednice, njezina samosvojnost, visoka razina organiziranog života na svim razinama, važnost i njega tradicije. Ono vidljivo, razlikovno prema ostalima u bližem ili širem susjedstvu, najbolje se vidi u posebnosti pisma, u sačuvanim tisućama dokumenata, koje svjedoče o pismenosti širokih slojeva stanovništva. Svakog stručnjaka impresionira kolika je ujednačenost pravopisnih rješenja među tim zapisima, uz naravne rukopisne različitosti, a to – kao ništa drugo – svjedoči o razgranatom i učestalom pisanju i čitanju, u mnogim prilikama, o dobroj i organiziranoj poduci pisanja, o prestižu uporabe poljičice, ne samo o nedostatku svakoga zazora prema njoj nasuprot latiničkome pisanju, već i o inzistiranju na njegovoj uporabi. Potreba da se slavenskim pismovnim izričajem iskaže vlastitost u odnosu na elitnu latinicu kojom su se pisali tekstovi na visoko distanciranima latinskome i talijanskome jeziku, katkada dakako i oknjiževljenom hrvatskome (čakavskoga izraza), očigledna je i u usporednoj uporabi glagoljičkog pisma, i to u tiskanim bogoslužnim priručnicima. U tom smislu i glagoljica je dakako poljičko pismo, ali samo u razini pasivnoga korištenja (odnosno – čitanja), čija je uporaba promovirana nakon Tridentskoga sabora u drugoj polovici 16. stoljeća, i to u takozvanim rusificiranim izdanjima misala i brevijara, koji su bili – smatrala je Rimska crkva – i za Hrvate dobar odabir. Kako god bilo, prilikom promoviranja poljičice ne treba zaboraviti ni njezinu sestru “glagoljicu”, pismo koje je ovdje služilo najuglednijoj funkciji – uporabi u Crkvi, za bogoslužje, koje se u srednjoj Dalmaciji, pa ni u Poljicima, nikada nije u brzopisnoj varijanti, u aktivnoj uporabi, spustilo u puk; sve to za razliku od poljičice koja je upravo u tom registru brzog, četverolinijskog pisanja, predstavljala zapadnu ćirilicu (različitu od one koja se rabila u Istočnoj crkvi).
Za hrvatsku nacionalnu kulturu u cjelini ovakva identifikacija stanovništva sa svojim povijesnim pismom vrlo je važna. Nigdje nije tako potvrđena kao na ovom prostoru između Žrnovnice i Cetine, iako ćemo na zemljovidu zastupljenosti dokumenata, zamijetiti širok raspon, od zadarskoga zaleđa pa do južnog Makarskog primorja, pa i na obližnjim otocima. U usporedbi sa živošću pisanja glagoljicom u sjeverozapadnim hrvatskim krajevima, Poljica su također u znatnoj prednosti. Na otoku Krku, naprimjer, gdje je tradicija pisanja njome najduže potrajala, do 80-ih godina XX. stoljeća, glagoljica je već zauzela spomeničku vrijednost. Velike izmjene stanovništva koje su upravo posljednjih desetljeća zahvatile Krk i sjevernodalmatinske otoke pridonijele su svođenju glagoljice manje-više na turistički brend. Velika komparativna prednost Poljica u tom smislu upravo je u njegovanju živosti poljičice kao pisma koje i danas ima snagu identifikacije s lokalnim stanovništvom, u važnosti potvrde vlastita identiteta u bližem ili širem okružju. Zato, vjerujem, i dalje treba nastojati da njezino oživljavanje i čuvanje u zajednici ne bude samo dio turističke iskaznice, o kojoj smo uvodno govorili, nego i dio svakodevne kulturne svijesti.
