Naš je osjet mirisa jedan od naših najbogatijih prozora u svijet oko nas. Igra vitalnu ulogu u onome što kušamo, našim društvenim interakcijama, pa čak i pomaže nam u otkrivanju potencijalnih opasnosti. Ali prijetnja u zraku koji udišemo možda nagriza naše mirisne moći.
Mnogim ljudima je Covid-19 pokazao kako je to izgubiti osjet mirisa. Poznat kao “anosmija“, gubitak njuha može imati značajan učinak na naše opće dobro i kvalitetu života. No dok iznenadna respiratorna infekcija može dovesti do privremenog gubitka ovog važnog osjeta, vaš je osjet mirisa možda godinama postupno nestajao zbog nečeg drugog – zagađenja zraka, piše BBC Future.
Izloženost malim česticama onečišćenja u zraku, koje uglavnom nastaju izgaranjem goriva u vozilima, elektranama i našim domovima – ranije se povezivala s “olfaktornom disfunkcijom”, ali obično samo u radnim ili industrijskim okruženjima. No nova istraživanja sada počinju otkrivati prave razmjere i potencijalnu štetu uzrokovanu onečišćenim zrakom koji udišemo svaki dan.
Na donjoj strani našeg mozga, odmah iznad nosne šupljine, nalazi se olfaktorni bulbus. Ovaj osjetljivi komadić tkiva ispunjen je živčanim završecima i neophodan je za iznimno raznoliku sliku svijeta koju dobivamo iz našeg osjetila mirisa. To je također naša prva linija obrane protiv virusa i zagađivača koji ulaze u mozak. No, s ponovljenim izlaganjem zagađenju, te se brane polako troše, prenosi N1 TV.
“Naši podaci pokazuju da postoji 1,6 do 1,7 puta veći rizik od razvoja anosmije s dugotrajnim izlaganjem opasnim česticama“, kaže Murugappan Ramanathan Jr., rinolog na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins u Baltimoreu. U postocima, to je povećanje od 160% do 170%.
Jednostavno pitanje na koje je u svom istraživanju želio odgovoriti bilo je sljedeće: živi li neproporcionalan broj pacijenata s anosmijom u područjima s većim zagađenjem? Donedavno malo znanstvenih istraživanja na ovu temu uključivalo je jedno meksičko istraživanje iz 2006., koje je upotrijebilo jake mirise kave i naranče kako bi pokazalo da stanovnici Mexico Cityja – koji se često bori sa zagađenjem zraka – obično imaju lošiji osjet mirisa od ljudi koji žive u ruralnim područjima zemlje.
Uz pomoć kolega, uključujući ekološkog epidemiologa Zhenyua Zhanga koji je izradio kartu povijesnih podataka o onečišćenju zraka na području Baltimorea, Ramanathan je postavio studiju slučaja kontrole podataka od 2690 pacijenata koji su bili u bolnici Johns Hopkins tijekom razdoblja od četiri godine. Oko 20% imalo je anosmiju i većina nije pušila (što je važno jer je to navika za koju se zna da utječe na osjet mirisa).
Utvrđeno je da su razine zagađenja zraka znatno više u četvrtima u kojima su živjeli pacijenti s anosmijom u usporedbi sa zdravim sudionicima kontrolne skupine. Čak i kada su prilagođeni prema dobi, spolu, etničkoj pripadnosti, indeksu tjelesne mase, korištenju alkohola ili duhana, nalazi su bili isti: “Čak i mala povećanja izloženosti česticama onečišćenja iz okoline može biti povezana s anosmijom”.
Otkriće je potvrđeno u drugim dijelovima svijeta u studijama objavljenim ove godine. Jedna nedavna studija u Bresciji, u sjevernoj Italiji, na primjer, otkrila je da su nosovi tinejdžera i mladih odraslih postali manje osjetljivi na mirise što su više bili izloženi dušikovom dioksidu – još jednom zagađivaču koji nastaje izgaranjem fosilnih goriva, posebno iz motora vozila. Drugo jednogodišnje istraživanje u Sao Paulu, Brazil, također je pokazalo da ljudi koji žive u područjima s većim zagađenjem česticama imaju oslabljen osjet mirisa.
