Na današnji dan 1962. godine umro je Ivan Meštrović
Ivan Meštrović (15. kolovoza 1883. – 16. siječnja 1962.) bio je istaknuti hrvatski i jugoslavenski kipar, arhitekt i pisac, čiji je umjetnički opus ostavio neizbrisiv trag na svjetskoj kulturnoj sceni.
Rani život i obrazovanje
Rođen u Vrpolju, Slavonija, Meštrović je djetinjstvo proveo u malom dalmatinskom selu Otavice, rodnom mjestu svojih roditelja u Dinarskom gorju. Njegov otac bio je siromašni seljak i uzgajivač ovaca. Sa šesnaest godina postao je šegrt kod Pavla Bilinića, majstora klesarstva u Splitu. Njegove umjetničke vještine dodatno su se razvile proučavanjem monumentalnih građevina u gradu te obrazovanjem koje je stekao uz pomoć Bilinićeve supruge, srednjoškolske učiteljice. Ubrzo su pronašli vlasnika rudnika iz Beča koji je financirao Meštrovićevo preseljenje i upis na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je studirao pod vodstvom Edmunda von Hellmera i Otta Wagnera. Unatoč jezičnoj barijeri i prilagodbi novoj sredini, uspješno je završio studij.
Umjetnički uspon i međunarodno priznanje
Godine 1905. prvi put je izlagao s bečkom secesijom, vidljivo pod utjecajem stila Art Nouveau. Njegov rad brzo je stekao popularnost, čak i kod Auguste Rodina, koji je izjavio da je Meštrović najveći fenomen među kiparima, čak veći kipar od njega samog. Zahvaljujući toj popularnosti, ubrzo je stekao dovoljno sredstava da sa suprugom, Ružom Klein, s kojom je bio u braku od 1904., putuje na međunarodne izložbe.
Godine 1908. preselio se u Pariz, gdje su skulpture nastale u tom razdoblju donijele međunarodnu reputaciju. U to vrijeme bio je prijatelj kubističke slikarice Jelene Dorotke. Godine 1911. preselio se u Zagreb, a ubrzo potom u Rim, gdje je na Međunarodnoj izložbi 1911. dobio Grand Prix za srpski paviljon. Njegov rad bio je hvaljen kao snažan i monumentalan u usporedbi s "mekanim i neučinkovitim" djelima njegovih suvremenika. Ostao je u Rimu, provodeći četiri godine proučavajući antičku grčku skulpturu.
Politički angažman i Prvi svjetski rat
Meštrović je postao zagovornik jugoslavenskog identiteta nakon putovanja u Srbiju, gdje je bio impresioniran srpskom kulturom. Stvorio je skulpturu narodnog junaka Kraljevića Marka za Međunarodnu izložbu umjetnosti 1911., koja je izložena zajedno s 73 skulpture u paviljonu Kraljevine Srbije. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, zbog političkih stavova protiv Austro-Ugarske, živio je u emigraciji, izlažući u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Bio je suosnivač Jugoslavenskog odbora i prvi umjetnik hrvatskog podrijetla koji je 1915. izlagao u Victoria & Albert Museumu u Londonu.
Povratak u domovinu i plodno razdoblje
Nakon rata vratio se u novoformiranu Kraljevinu SHS i upoznao svoju drugu suprugu, Olgu Kesterčanek, s kojom je imao četvero djece: Marta, Tvrtko, Maria i Mate. Obitelj se 1922. nastanila u Zagrebu, gdje je Meštrović postao profesor, a kasnije i ravnatelj Akademije likovnih umjetnosti. Tijekom 1920-ih i 1930-ih stvorio je niz javnih spomenika snažnog plastičnog izraza, poput Grgura Ninskog i Marka Marulića u Splitu, Andrije Medulića, Andrije Kačića-Miošića i Josipa Jurja Strossmayera u Zagrebu, Pobednika u Beogradu, Svetozara Miletića u Novom Sadu te The Bowman and The Spearman u Chicagu. Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju portreti.
Drugi svjetski rat i emigracija
Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon upozorenja da vlasti NDH ne mogu jamčiti njegovu sigurnost u Splitu, preselio se u Zagreb, gdje su ga ustaše uhitile u studenom 1941. Nakon tri i pol mjeseca zatvora, uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca i Vatikana, pušten je uz uvjet da otputuje u Veneciju. Odatle se preselio u Rim, a potom u Švicarsku 1943. Nakon rata odbio je poziv vlasti FNRJ da se vrati u zemlju. Godine 1946. prihvatio je profesorsko mjesto na Syracuse University u SAD-u, a 1947. postao je prvi umjetnik hrvatskog podrijetla koji je izlagao u Metropolitan Museum of Art u New Yorku.
Od 1951. godine, Meštrović je započeo suradnju s hrvatskim emigrantskim časopisom Hrvatska revija, koja je kasnije objavila i njegove memoare. Godine 1953. primio je Zlatnu medalju za kiparstvo Američke akademije za umjetnost i književnost, a već sljedeće godine, predsjednik Dwight D. Eisenhower osobno mu je dodijelio američko državljanstvo. Od 1955. godine predavao je na Sveučilištu Notre Dame, gdje je nastavio svoj pedagoški i umjetnički rad.
U siječnju 1951. godine, Meštrović se aktivno uključio u američku kampanju za oslobađanje nadbiskupa Alojzija Stepinca iz zatvora, pokazujući svoju odanost domovini i njenim moralnim vrijednostima.
Privatni život Meštrovića obilježila je i osobna tragedija
Tijekom svojih kasnijih godina, Meštrović je održavao jake veze s domovinom. Prije smrti, posjetio je Jugoslaviju kako bi se susreo s tada zatočenim kardinalom Stepincem i predsjednikom Josipom Brozom Titom. Na molbu sunarodnjaka, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju, uključujući i spomenik Petru Petroviću Njegošu. Godine 1952. formalno se odrekao svojih hrvatskih imanja u korist naroda Hrvatske, donirajući više od 400 skulptura i brojnih crteža.
Privatni život Meštrovića obilježila je i osobna tragedija. Njegova kći Marta, koja se s njim preselila u SAD, preminula je 1949. godine u dobi od samo 24 godine. Sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, umro je 1961. godine u dobi od 39 godina. Godine 1960. doživio je moždani udar koji mu je oštetio vid. Iste godine objavio je svoje memoare Uspomene na političke ljude i događaje u izdanju Hrvatske revije u Buenos Airesu, a 1969. godine djelo je objavila Matica hrvatska u Zagrebu.
Meštrović je preminuo u siječnju 1962. godine u South Bendu, Indiana, u dobi od 79 godina. Njegovu pogrebnu misu predvodili su biskup Josip Arnerić iz Šibenika i biskup Frane Franić iz Splita. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u mauzoleju u rodnim Otavicama. Unatoč prethodnim obećanjima jugoslavenskih vlasti, koje su najavile da će njegovi ostaci ležati u zagrebačkoj i splitskoj katedrali, to nije bilo omogućeno. Zbog toga je njegov sin Mate Meštrović oštro kritizirao stanje vjerskih sloboda u tadašnjoj Jugoslaviji.
Mate Meštrović, sin velikog kipara, postao je ugledni hrvatsko-američki diplomat, profesor i urednik časopisa Time. Kao časnik američke vojske, kasnije je djelovao kao predsjednik Hrvatskog narodnog kongresa, lobirajući za samostalnost Hrvatske u Washingtonu, zapadnoj Europi i Australiji. Također je bio saborski zastupnik i član hrvatske delegacije pri Vijeću Europe.
Unuk Stjepan Meštrović nastavio je obiteljsku tradiciju intelektualne izvrsnosti kao profesor sociologije na Texas A&M University, te autor nekoliko knjiga.
Posebnu inspiraciju pronašao je u temi Kosovske bitke
Nasljeđe Ivana Meštrovića ostalo je neizbrisivo u svijetu umjetnosti. Njegove skulpture odlikuju se izražajnim prikazima ljudskog tijela, prožetim lirikom i dramom. Kritičari u Europi i SAD-u ocjenjivali su ga jednim od najvažnijih kipara prve polovice 20. stoljeća. Povjesničar umjetnosti Miljenko Jurković sa Sveučilišta u Zagrebu opisao ga je kao najpoznatijeg modernog hrvatskog kipara, čija djela objedinjuju monumentalnost i poetičnost. Njegove skulpture, izrađene u kamenu, bronci i drvu, obrađuju širok spektar tema – od religijskih motiva do portreta i simboličkih prikaza.
Među najvećim priznanjima ističe se pobjeda na međunarodnoj izložbi 1911. godine s djelom Bitka na Kosovu polju. Čuveni Auguste Rodin nazvao ga je "najvećim fenomenom među kiparima svog vremena".
U čast Ivana Meštrovića, u Srbiji nekoliko ulica nosi njegovo ime, a 2013. godine posthumno je proglašen počasnim građaninom hrvatskog grada Drniša. Tijekom svoje bogate karijere stvorio je preko pedeset spomenika u razdoblju provedenom u Parizu od 1908. do 1910. godine.
Posebnu inspiraciju Meštrović je pronašao u temi Kosovske bitke, što je rezultiralo nastankom jednog od njegovih prvih velikih djela, Kosovski spomenik u Parizu, kao i drugim djelima u bronci i kamenu. Njegov rani opus obilježile su epske teme iz slavenske povijesti, što je odražavalo njegovu duboku posvećenost panslavenskoj ideji.
S formiranjem prve Jugoslavije, Meštrovićev se umjetnički interes preusmjerio prema svakodnevnim temama, uključujući glazbene instrumente i sakralne predmete, osobito one izrađene od drva. Pod utjecajem bizantske i gotičke arhitekture, Meštrović je stvorio neka od svojih najpoznatijih djela iz ranog razdoblja, poput Križa i Madonne. Kasnije ga je inspirirao Michelangelo Buonarroti, što ga je potaknulo na izradu velikog broja kamenih reljefa i portreta.
Njegova najpoznatija djela uključuju:
- Grgur Ninski u Splitu
- Josip Juraj Strossmayer u Zagrebu
- Spomenik zahvalnosti Francuskoj u Beogradu
- Pobjednik na Kalemegdanu u Beogradu
- Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd
- Svetozar Miletić u Novom Sadu (1939.)
- Nikola Tesla u Zagrebu
- Povijest Hrvata u Zagrebu i na Kraljevskom dvoru u Beogradu
- Mauzolej Njegoša na Lovćenu u Crnoj Gori
- Izvor života u Zagrebu
- Domagojevi strijelci u Zagrebu
Njegovi radovi krase i mnoge galerije i muzeje diljem svijeta. Galerija Ivana Meštrovića u Splitu, osnovana nakon njegove velike donacije 1950. godine, sadrži 86 skulptura u mramoru, kamenu, bronci, drvu i gipsu, 17 crteža i osam brončanih skulptura u vrtu. Također, Memorijalna galerija Ivana Meštrovića u Vrpolju, njegovom rodnom mjestu, osnovana je 1973. godine i sadrži 35 djela u bronci i gipsanom kamenu.
Osim skulptura, Meštrović se bavio i slikarstvom. Njegovo ulje na platnu Moja majka iz 1911. godine jedno je od rijetkih, ali zapaženih slikarskih djela. Napisao je i niz književnih radova, među kojima se ističu zbirke eseja Moji razgovori s Michelangelom (1926.) i memoari Uspomene na političke ljude i događaje (1969.).
Meštrovićeva djela i danas svjedoče o njegovom neizmjernom talentu i viziji, a njegova umjetnička zaostavština nastavlja inspirirati nove generacije diljem svijeta.
