Zamislite najsjeverniju točku Lijepe naše, mjesto koje vam je stalno "tu negdje", a u koje nikad zapravo niste otišli.
Za mene je to bilo Međimurje. Onaj kraj koji zvuči kao nešto pitomo, zeleno, daleko – a zapravo je vrlo blizu. I jako glasno kad pjeva srcem.
Odlazak tamo bio je kao povratak u neko paralelno djetinjstvo koje sam samo sanjala – s voćnjacima, biciklističkim stazama, cvjetnim dvorištima, krovovima pod crvenim crijepom i ljudima koji sve stignu: i raditi, i nasmijati se, i nahraniti te.
Ako pitate Međimurce gdje žive, reći će vam: među Murom i Dravom. A ako pitate što vole – reći će: red, rad i dobar strudel (a i kapljica grožđa im nije strana).
Ovdje je sve čisto, uredno, umiveno – pa i redovi kukuruza izgledaju kao počešljani.
Nemojte da vas zavara ta površinska mirnoća – Međimurje zna i zagrmiti. Najviše kad svira cimbule, dok se peče zlevanka ili se okrene prvi red vinove loze.
A tek vina!
Na međimurskim bregima rađa se ozbiljna kapljica – lagana, mirisna, zavodljiva. S pogledima od kojih zastaje dah.
Vinogradi se ovdje spuštaju kao slapovi niz padine, a svaka klijet ima svoju priču – i nekog dedu koji će ti reći da se prije jelo z’ žlice, a pilo z’ duše.
Gastronomija? Ma dajte...
Međimurje je meka za one koji vole konkretnu žlicu, ali i desert za dušu. Od pretepene juhe, mesne lepinje, međimurske gibanice, sve do trganaca, “kuruzne zlevke” i domaćeg sira s vrhnjem.
Nema tu puno filozofije – samo iskreno i domaće.
Ako putujete s djecom – imate toplice. Ako ste za prirodu – imate Muru i Dravu. Ako volite kulturu – imate dvorac Zrinskih u Čakovcu.
Ako volite ljude – pa to je najjači razlog da posjetite Međimurje.
Ovdje vas neće zgrabiti za rukav da ostanete.
Ali ako vas jednom uhvati za srce – više ne pušta.
(P)osjeti me – tiho, zeleno, srčano Međimurje.
Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom kao dio projekta (P)osjeti me!
