ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (91) –ANICA ZUBOVIĆ: Danas nije važno tko pjeva. Ne treba ni imati glas, jer ga jednostavno u studiju stvore!

Moja je greška što bih za drugoga odmah krenula u napad. Za sebe nisam to nikada radila, a to je danas potrebno. I tako sam ostala zaboravljena. Prije su me zvali a sada bih ja trebala zvati, ali opet je sve to vezano za novac…

Ako je suditi po doma­ćem tisku, radijskom i televizijskom pro­gramu, mi smo tek jučer dobili zabavnu glazbu. Ni­šta prije onoga jučer ili danas nije postojalo na ovim prosto­rima: ni ljudi, ni pjesme. Sve je stvoreno tek jučer! Upravo toliko i traju te novopromovirane zvijezde, upravo toliko traje i njihov glas vješto predstavljen uz pomoć silne i vrhunske tehnike. I nije li već pravo vrijeme za upitati se; kamo sve to vodi, tko vodi to glazbeno kolo u kojemu su najveće glazbene ličnosti; tri skladatelja, tri menadžera i be­zbroj glazbenih urednika koji agresivno u svoje programe i glazbene »plahtice« uguravaju glazbeni šljam bez valjanih po­voda. A sve to navodno »narod hoće«. Ima tu i nekakve istine: narod sluša ono što mu se servira, na­rod čita ono o čemu i o komu se piše. Ali, taj isti glazbeni narod sigurno ne zna da smo mi zem­lja izgubljenog glazbenog iden­titeta. I kada nam se rodi neki pravi, pjevač ili pjevačica – ne znamo što bismo i kud s njima? Veliki, je problem ugu­rati ih u neku emisiju trendovski obojenu. Oni su izvan ovoga svijeta, oni su zapravo crne za­lutale ovce koje traže svoje sta­do. A njihovo je stado već odavno izgubljeno i samo je pi­tanje dana kada će se potpuno izgubiti i nestati pred naletom s ulice promoviranih »zvijezda« za jednokratnu uporabu, koje svojim gazdama trebaju na brzinu doni­jeti očekivani prihod. A kad ih to gledalište ubrzo prepozna »u svom sjaju«, oni na isti način bivaju zamijenjeni novim licima za koja se (osim iz­gleda) ne traži ništa više.


Zaboravljena generacija pjevača

Mi smo zapravo jedina država u svijetu u kojoj je glazbeni (pjevački) život baždaren na 18-20 godina. Života, ne pjeva­nja! I zato se samo nama može dogoditi televizijska vijest u tra­janju od deset sekundi: »Danas je u Zagrebu u 61. godini života umro Alfons Vučer, jedan od najvećih skladatelja zabavne glazbe.« A takva vijest zaslu­žuje upravo toliko prostora, jer nekoliko generacija ne zna tko je taj čovjek, baš kao što ne znaju ni pjevače koji su pjevali njegove sjajne i nezaboravne pjesme.

Kako nam se, primjerice, moglo dogoditi da smo čitavu jednu generaciju sjajnih pje­vača, pa i skladatelja, potpuno zbrisali s ovih prostora. Tko su Beti Jurković, Toni Kljaković, Zdenka Vučković, Višnja Korbar, Anica Zubović, Ana Štefok, Boris Babarović, Lidija PercanIvo Robić? Tko su ti ljudi i gdje im je mjesto u našoj glazbenoj kulturi i literaturi? I zašto su tako brzo nestali?

I dok taj famozni Zapad po­djednako tretira prave vrijed­nosti, bez obzira na godine, mi sustavno te biološke granice života nekog pravog pjevača suža­vamo, ostavljajući prostora ne­talentiranima i nekompetent­nima da odlučuju što narod hoće. Teško je povjerovati da narod želi baš ovo slušati, i da ne bi želio slušati (i u novim pjesmama) jednu veliku pjevačicu poput Anice Zubović, koja je danas glasovno (i iskustveno) jača nego u vrijeme kada je s pra­vom bila prva i najkvalitetnija pjevačica.

To „danas“ je bilo s početka 1997. kad sam pričao s Anicom. Nešto bitnije nije se promijenilo.

Sve se gleda kroz novac

– Postavljaju mi ljudi pitanje kada ću se ponovno vratiti pred publiku? To je gotovo. U ovim okolnostima ne može se ništa napraviti. Htjela sam zvati Novkovića, a onda si mislim, pi­tat će me- A što dalje. Tko će sni­miti samo jednu kompoziciju? Treba napraviti jedan album, CD. A tvornica ploča mene neće jer ja nisam popularna pjevačica, ne prodajem ploče u velikim tiražima – veli Anica Zubović.


Zašto je to Anice tako?

– Zašto? Žalosno je što se danas sve gleda kroz novac, a zanemaruje se kvaliteta. Danas ne može nitko pjevati ako nije popula­ran. Svi se čude da sam nekada pjevala uživo i da pjevam kao i prije. Ne, ja bolje pjevam, jer se sada znam poslužiti glasom. Ja ću moći i s 80 godina pjevati, jer sam to učila i znam pjevati. Frank Sinatra pjeva jednako dobro i u osamdesetima.



Kako je došlo do toga da ste tako prerano prestali pje­vati, da ste odjednom nestali, da pripadate emisijama tipa »Crno-bijelo u boji«?

– Nema me ni u toj emisiji. Gospodin Jović me nije nikada uvrstio, barem koliko ja znam. A pjevala sam na svim mogu­ćim festivalima. Pošto sam izvjesno vrijeme živjela u Beo­gradu pjevala sam pjesme ta­mošnjih autora i to na ekav­skom. Bile su to stvarno prekrasne pjesme i ja isto sada ne bih dopustila da se to vrti. Ali, tada sam tamo živjela i to je bilo normalno. Pjevala sam na prvih deset Opatija, pet-šest puta u Splitu, Zagre­bu, Krapini… Ništa od toga nema! Danas bih željela snimiti nešto novo jer već dvadeset godina nisam snimila ništa. Osim nekih crkvenih pjesama koje nisu baš tako popularne. Moja je greška što bih za dru­goga odmah krenula u napad. Za sebe nisam to nikada radila, a to je danas potrebno. I tako sam ostala zaboravljena. Prije su me zvali a sada bih ja trebala zvati, ali opet je sve to vezano za novac. Ja nemam novca za platiti snimanje jednog albuma.

Za tvoje crne oči

Svugdje u svijetu reklamiraju hitove 50-60-ih godina. Zašto ti mladi ljudi i kod nas ne bi čuli te stare skladbe u novom ruhu, ali i da isti pjevač pjeva neke svoje davne uspjehe. A bilo ih je be­zbroj. Mislim da nekoliko gene­racija ne zna što smo mi neka­da radili, mi prvi pjevači na fe­stivalima. Znaju mi se obratiti sada već odrasli ljudi i vele mi: »Joj, moja mama mi je pričala da ste vi krasno pjevali »Bršljan« i »Podvezice«, ali mi to nismo čuli«.

Ne osjećam da sam na zalasku i mogu pjevati. Možda smo stari pa nas nije li­jepo vidjeti? Ali, vidim da danas nije važno tko pjeva. Ne treba ni imati glas jer ga jednostavno u studiju stvore.

Ipak, nešto ste u među­vremenu snimili?

– Slučajno sam se našla u jednom privatnom tonskom studiju i tamo su me zamolili da im otpjevam jedan šlager koji je bio jako popularan za vri­jeme NDH. Zvao se »Za tvoje crne oči«. Snimila sam to, ali što vrijedi, kad nikada to više nisam čula. To je bio strahovito popularan šlager. Pokušala je to pjevati i Vera Svoboda. To ’su prekrasni šlageri koje bi tre­balo obnoviti. Slučajno sam bila pozvana i u jednu emisiju Radio Sljemena koja je trajala dva sata. Sa mnom je razgova­rao Zvonko Šeb, pustio je neke moje pjesme i napravio lijepu emisiju. Njemu sam ostavila tu snimku »Za tvoje crne oči« i re­kao mi je da će to biti objav­ljeno. Strašno me iznenadilo da na HR Radio Zagrebu ne­maju mog »Bršljana«. Jedno­stavno ga je netko bacio, a Nikica Kalogjera je napisao pre­krasan aranžman. Na Sanremu je to 1958. godine pjevala Nila Pizzi. U Beogradu sam to sni­mila i na ploči.

 

Je li  Beograd bio kočnica za Vašu karijeru?

– Pa nije samo u ovom vre­menu. Došla sam u Zagreb 1981. godine. Već tada mi je to bila velika smetnja. Nisam se mogla uklopiti, pronaći ulaz. Kucala sam na par mjesta, ali vrata se nisu otvarala. A ro­đena sam u Zagrebu.

Kad danas sagledate sav Vaš život koji je stvarno bio prepun uspjeha, jeste li ipak nešto propustili?

– Puno sam toga propustila, ali, to sam sama kriva. Išla sam kako me voda nosila. Nisam se puno trudila jer sam se uvijek lomila da li postati operna pje­vačica, što mi je bio cilj. Jedina sam u tadašnjoj Jugoslaviji 1951. godine dobila stipendiju za Konzervatorij u Beču i… Ni­sam otišla jer sam se zaljubila, a on mi je rekao da ne mogu ići. Eto, nisam otišla i napravila sam veliku pogrešku. Da sam tada išla u Beč još bih i danas pjevala i bila svjetska pjeva­čica. To sam uvjerena jer znam kakve sam kvalitete imala. Onda, imala sam ponuda ostati u Njemačkoj, Americi, Francu­skoj… Mislila sam, kaj bi išla tam po svetu kad sam tu u svo­joj zemlji popularna?

More samo u snovima

Ali tu je u glazbenim vo­dama sin, snaha?

– I unuk! Imam prelijepog unuka koji ima tri godine i dva mjeseca. Crvenokos je na mene i posjeduje fenomenalan ritam. Ima dobre tragove. Sin je glazbenika, a snaha je magi­strirala na Glazbenoj akademiji u Grazu. Muzičari su svugdje u svijetu isti, isto dišu i zato se veli da muzika ne poznaje gra­nice. I ja sam svugdje pjevala, svugdje sam živjela. Oboža­vam more. Mislila sam, kad sam se udala za Dalmatinca, da ću živjeti u Splitu. To mi se, eto, nije ostvarilo. Dugo je vre­mena u Americi, ali vratit će se natrag. Čujemo se telefonom, dođe i u Zagreb.

Održavate li kakve veze s kolegama s kojima ste ne­kad pjevali?

– Kontaktiram sa Zvonkom Špišićem, a ponekad odem i do Višnje Korbar. Ali, najviše se čujemo telefonom jer smo li­jene i jedna i druga. Zvonko je moj Trešnjevčanin. Baš me je nedavno pozvao na jedan kon­cert, kajkavski festival poezije gdje sam bila gost. Bila je tamo Ana Štefok, Bojan Kodrić. Zvonko je napravio strašan štimung, jer je tom prilikom uručio Ani Štefok i meni Orden Danice s likom Marka Marulića. Bila sam kod sina kada je predsjed­nik Tuđman trebao uručiti to odlikovanje. Zvonko nam je to predao pred publikom i to mi je puno značilo. Osjetila sam da nas ljudi još uvijek vole.

Zar nije to predivno nakon toliko godina?

Moja reakcija na članak je...
Vau
6
Haha
1
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
1
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime