U poprilično velikoj galeriji zaboravljenih glumaca, plesnih umjetnika, pjevačica i pjevača s kazališne, ali i one druge scene, možda ime operne umjetnice Mirjane Donadini-Perić nepravedno zauzima visoko mjesto. Nije pravedno, ali tako je. A tu je i onaj karakteristični splitski timbar kad je u pitanju zaborav. Mirjana, sopranistica splitskog HNK bila je dugogodišnja miljenica ljubitelja opere u gradu pod Marjanom. Njen jubilej, 30 godina pjevanja na sceni splitskog teatra (1983), proslavljen je skromno. Baš onako kako živi ta umjetnica U proteklih trideset kazališnih sezona Mirjana Donadini-Perić briljirala je na sceni kao Đula u Eri, Jelena u Zrinskom, Marženka u Prodanoj nevjesti, Melka u Adelu i Mari, Musetta u La Boheme, Lola u Cavalleriji rusticani, Bersi u Chenieru. Velika svećenica u Aidi, Rosalinda u Šišmišu, Marica i Perina Štrambera u Splitskom akvarelu, Floramye i Miss Eveline Beautyflower u Maloj Floramye. .. A izvan scene živjela je životom domaćice, majke supruge. Bez skandala, bez velikih izjava za novine. Novinari su zaista bili rijetki gosti u njenom prizemnom stanu u Teutinoj ulici, nadomak kazališnoj zgradi.
Nije se dalo izbjeći
-Zaista sam pomalo uzbuđena. Nisam baš navikla na intervjue. Sve je počelo u ovomu mom stanu u kojemu živim od treće godine. Samo nekoliko koraka dijeli me od kazališne zgrade. Od najranijeg djetinjstva bila sam blisko povezana s teatrom, tako da ga nisam mogla izbjeći. Iz večeri u večer bila sam u kazalištu. Puštali su me čuvari. Roditelji su bili nekako čudno raspoloženi kad je bilo posrijedi kazalište. Znate, kazalište, to je bilo onako malo... Moja odlična prijateljica Lenka Ligutić i ja vječno smo sanjarile da postanemo operne pjevačice. U ono doba to je bilo nešto veliko. Tako smo naišle i na jedan oglas u Slobodnoj Dalmaciji gdje se tražila ispomoć u zboru za predstavu Turandot, jednu od spektakularnijih na Splitskom ljetu 1954/55. godine. Jedino smo nas dvije bile primljene. Nakon stanovita vremena iz uprave su me upitali bih li ostala. Jasno, odmah sam pristala Osjetili su da je moj glasovni materijal solistički i dobila sam ponudu da ostanem. Jasno, morala sam se poslije školovati. Učila sam solo-pjevanje kod prof. Petra Markovića Šilana u Splitu. Sjećam se i svojih prvih uloga Ja mala zboristica tek onako zinula, a dođe meni maestro Silvije Bombardelli i kaže; »Ti bi mala mogla pjevati Amora u Orfeju!“ Probat ćemo… Jasno, najvažnije je da sam uspjela svladati partitutre i pojavila sam se na Peristilu uz našu tada vrlo cijenjenu primadonu pokojnu Marijanu Radev. Uspjeh je bio potpun.
Samo da me publika prihvati…
Vi ste zacijelo u svih ovih 30 godina bili i ostali miljenica splitske publike. Poslije svake predstave u kojoj ste nastupali o vama se govorilo s velikim simpatijama. I poštovanjem! Ali vlada mišljenje u gradu da ste često bili zapostavljeni. Što Vi mislite?
-Pa, sad to »zapostavljena«... U ovom poslu uvijek dođe trenutak kad je netko zapostavljen. Ili to diktira repertoar ili čak... Znate, osim talenta i glasa, pjevač treba imati i nešto malo bezobrazluka. a ja ga nisam nikada imala. Svojevremeno sam pjevala Rosalindu u Šišmišu, to je jedna ogromna rola. Na predstavi je bila i velika sopranistica Mirka Klarić iz Zagreba. Poslije predstave došla mi je i rekla; »Mirjana u Zagrebu smo nas tri u toj ulozi, ali sve se možemo sakriti prema vama. Ti ’ceovi’ vama cure iz rukava«. -Jasno, bilo mi je drago. Malo sam se i uspaničila. Ne, nikada nisam imala nešto što imaju drugi, ali uvjeravam vas da uvijek sve dođe na svoje mjesto kad-tad. Meni je uvijek najvažnije bilo da me publika prihvati.
Povukli ste se nekako prerano iz vašeg sopranskog »faha«?
-Ja sam uz teatar vezana svom dušom, svim osjećajima, svim što postoji. Da se stoput rodim, opet bih željela postati ovo što jesam. Nisam se povukla. Jednostavno, na vrijeme sam uvidjela neke stvari i danas sam sretna zbog toga. Sopranski glasovi uvijek moraju igrati nekakve mladolike likove. Altovi su tu da igraju majke, bake. I jako je nezgodno ako osim glasa ne posjedujete onu kreativnost, ono nešto što vas dalje može voditi u radu. Za mene je velika sreća što ne moram sada čekati posao nakon svih onih mladolikih likova, Male Floramye i drugih. Svojevremeno, kad je započeo radom ovaj novootvoreni teatar, radili smo predstavu Andre Chenier. Dobila sam ulogu Bersi, jedne mlade mulatkinje. Bile smo tri u alternaciji. Miladinović iz Beograda koji je radio predstavu, rekao mi je: »Mirjana biste li vi igrali kontesu?
To je glumački vrlo pikantna uloga…
-Da, upravo tako. Baš pravi izraz. Pristala sam i tako je krenulo. Bez ustručavanja sam pristala da tumačim Domu (Ero s onoga svijeta), a do tad sam pjevala Đulu. Međutim, došle su nove snage, npr. Cynthia Hansell-Bakić, koja je odlično pjevala Đulu, a uz to je i mlada, a ja sam pjevala Domu. Glasovno, to nikada ne mogu pokriti adekvatno jer nisam mezzosopran, ali likovno mogu. Poslije toga smo Malu Floramye radili s MiIjenkom Štambukom. Dugo godina sam pjevala Malu Floramye, ali ja sam tražila da pjevam Misili Bisili. Svi su mislili, što ću sad s tom ulogom? Međutim, sve je bilo dobro. Znači, nisam se izgubila, opet sam se pronašla i u tim ulogama. To je smisao teatra Netko vječno čeka u primadonskom fahu. I, dok je mladost prisutna, sve je dobro...
Jeste li za svoj dugogodišnji i uspješni rad dobili nekakve nagrade?
-Nikakve nagrade nemam od ovog teatra. Nagrada mi je moja publika i pljesak koji dobivam na sceni. To mi je jedina satisfakcija Svaka uloga kojoj se uvučeš pod kožu i dovedeš je do kraja - to je nagrada! Melem za jednog umjetnika Nagrade se dijele... Ne, neću o tome. Radije razgovarajmo o nečem drugom.
Dobro…mislio sam o nagradama, ali…
-Nagrade se dijele onima koji ih zaslužuju. Nagrada su mi moja djeca Stariji me je sin učinio i bakom. Imam dva sina Mlađi, Franko, ide u srednju školu. Sedamnaest mu je godina. Željela sam da ide u muzičku školu jer je talentiran, ali lijenost uz ovaj posao ne ide, pa sad uči ono što je želio.
Kažu da ste svojevremeno pjevali u poodmakloj trudnoći?
-Ni jednu predstavu nisam odbila, a nisam bila ni na bolovanju? Bilo je tako i smiješnih situacija U osmom mjesecu trudnoće sam pjevala i to kao Rosalinda koja se pojavljuje u tri čina. To je strahovito velika i naporna primadonska uloga. Meni je to sve bilo lako. Kad voliš jedan posao, nema nikakve zapreke.
Eto, Mirjana, trideset godina pjevate. Vaš suprug također radi u splitskom kazalištu kao baletni umjetnik. Majka ste, supruga umjetnica… Stan vam je skučen, sunce u njega nikada ne ulazi. Znam, nije baš neko pitanje jednoj umjetnici. Meni se ovdje sviđa!
-Ljudi u kazalištu znaju za moj stambeni problem. Evo, prvi smo na listi čekanja Vjerujem da će to pitanje ipak biti riješeno. Teško mi je zaista u ovom gradu živjeti u stanu koji nema nikakve uvjete. Na prozorima su metalne šipke. Sunce zaista vidim kad iziđem iz stana. No, život je nešto drugo. Sretna sam što smo zdravi, jer dok je zdravlja, sve se može nekako lakše podnijeti. Kroz život se moraš boriti. I ja sam se borila, možda ne baš sredstvima kojima se drugi ljudi služe, ali borila sam se kao umjetnik, majka i supruga. Živim za svoju obitelj i za kazalište. I još jednom Gorane, hvala vam što ste me se sjetili.
Dan prije mene sjeto se i Jakša Fiamengo. On za Slobodnu, ja za zagrebački Svijet.
Mirjana je bila sjajna pjevačica i osoba. Sjetio sam se i sad. U devedesetom izdanju Zapisa. To Mirjani sigurno neće nešto posebno značiti…Ma, ipak mislim da hoće. Ona je tako draga osoba, umjetnica koju je Split volio. Pa i jedan veliki Jakša, i mali Goran, koji se još uvik sića njene lepršave Perine u nezaboravnom društvu; Toma Bebić i Dale Ivanišević.
Kakva je to scenska fešta bila!
