Prošloga tjedna objavio sam tekst o ansamblu Anima iz Splita. Drago mi je da je imao odjeka! Pogotovo kod onih koji su svjetlost dana udahnuli tamo negdje osamdesetih, devedesetih - pa nisu mogli čuti kako su pjevali splitski momci iz Anime. Nazvao me jedan prijatelj iz te među generacije i pita: Pa je li moguće da je Split imao tako nešto dobro, svjetski? A onda se razvila priča u kojoj sam tom „balavcu“ pričao o tome kako je Split u glazbenom smislu imao i Animu, a prije toga i brojne orkestre-pa čak i revijski. Anima je bila tek samo nastavak sjajnog filma, u kojemu smo kvalitetom doticali neke - naizgled nedostižne granice.
Bilo je to još uvijek vrijeme nekog glazbenog sanjarenja, traženja u svim mogućim sferama, pa i u onomu što se zove rock, sa svim mogućim kotrljajućim varijacijama. I tako se godine 1978., u tom istom Splitu, okupila grupica zanesenjaka i stvorila nešto što čak i današnja generacija poznaje pod imenom Metak. I kao jedna od mogućih verzija rocka počeli su svirati, ne po frontama, jer nisu bili baš od tog formata, za plesnjake. Ali, imali su svoju publiku. Tim prije jer su bili prva splitska grupa tog i takvog izričaja. I to s vlastitim skladbama! Evo ovako je pisalo u „školskom dnevniku“: Doris Tomić, klavijature, na basu Mirko Krstičević, bubnjevi Matko Jelavić, vokal Ranko Boban, gitara Željko Brodarić Jappa i naravno još jedan na gitari; Zlatko Brodarić! Sad sam nabrojio sve, ali kako to već biva, uvijek netko dolazi i odlazi, otišli su Doris i Ranko i ustalila se četvorka; Matko, Zlatko, Mirko i Jappa. Obišli su cijelu tadašnju državu, bili na vrhu tadašnjih top-lista Yu rock scene, dali nekoliko hitova, donijeli neki novi zvuk u splitske kale, malo žešća rokija - u vrijeme dok još uvijek caruju sastavi za plesnjake. Bili su malo čudo kad su se pojavili na Festivalu zabavne glazbe Split'78, koji nije baš preferirao rock grupe. Te godine sudjelovali su s dvije pjesme: Šijavica i Gastarbajterska, potpisane od Mirka Krstičevića i Momčila Popadića.
Prvi album U Tetrapaku objavili su u studiju Tetrapak Ivice Čovića Pipa, pa se proslavio i Pipo i Metak, i pjesme. To je bilo 1979., drugi je bio Ratatatija, a onda tri singla i jedan boom Da mi je biti morski pas 1981. i to je njihova zadnja godina u tom ili bilo kojem drugom sastavu.
Matko Jelavić je imao samo dvadeset godina kad je započeo s grupom Metak. Ostao je uz bubnjeve, gitaru, uz glazbu. Pisao i još uvijek piše pjesme i pjeva. Sin Marko je tu negdje blizu sa svojim Diktatorima. Koliko čujem Doris Tomić je u SAD-a, Ranko Boban je skladatelj (a ponekad i zapjeva), Jappa je ostao negdje na tom kolosijeku, pjeva i sklada a pomaže mu i njegova kći Sara. Zlatko Brodarić, to je mag gitare, sjajni glazbenik… Baš ono po mojoj mjeri! Ali ja navijam za njegovog Luku koji će ga sigurno nadmašiti.
A Mirko Krstičević, on je otišao u neke druge vode i stvorio puno lijepih „stvari“ u sferi klasične glazbe (ako ćemo glazbu dijeliti?). A ja sam uvijek bio protiv toga da se bilo što dijeli - zemlja, ljudi, običaji…Da nitko nikome ne bude stranac. To mi je san!
Eh da, ovo su 50-i Zapisi i sjećanja. I ne znam zašto mi je sad ovog trenutka pao na pamet Bruce Springsteen koji je jednom izjavio da je imao samo devet godina kad je vidio Elvisa u showu Ed Sulllivana, i već sutradan je morao nabaviti gitaru, stao je s onom gitarom pred ogledalom…I tad je shvatio da je to ono što je nedostajalo!
Ovo je bila priča o grupi Metak koja je osnovana 1978. A upravo te godine Bruce je sve rušio s Darkness On The Edge Of Town. Nešto kasnije Metak s Da mi je biti morski pas!
