Pisati ili pričati o dubrovačkom pjevaču, tenoru s međunarodnom reputacijom, o gosparu Stijepi Gleđu, poznatijem po umjetničkom imenu Markos može se samo u superlativu. I to kao pjevaču i kao čovjeku.
To će potvrditi svi oni koji su sa Stijepom imali prigodu raditi, surađivati, popričati ili pratiti na nekoj od pjevačkih pozornica njegov vrhunski pjev. A to njegovo muzičko, pjevačko umijeće ni jednog jedinog trena ne odvaja se od Markosa kao čovjeka… I to je dar koji imaju rijetki umjetnici. Ta nepatvorena emocija rano je dosegnula vrhove Srđa, a kasnije nebeske visine. Nešto poput Bocellija, nešto što je teško objasniti. A kad sam već spomenuo Bocellija, nije čudno da je slavni Andrea čuo za Stijepu i dao mu poticaj da nastavi putem koji je krenuo.
-Moji počeci vezani su za crkveni zbor gdje me prepoznala jedna draga časna sestra i dala mi moj prvi zadatak da otpjevam Ave Mariju od Schuberta. Ali nekako kao da je sve zablijedilo nakon rata. Nismo imali društvo, nismo se imali s kime družiti. Jednostavno sam kao i mnoga djeca bio prepušten mašti koju su povremeno stišavali zvižduci granata. Neki su se igrali, neki su se bojali a ja sam se nekako povukao u svijet glazbe. Pjevao sam i maštao. Ali nekako uz tu ljubav prema glazbi mi se vrlo brzo nametnula i ljubav prema moru. Pa sam se upisao u Pomorsku školu u Dubrovniku.
Što se slušalo u tim čarobnim, ludim godinama?
-Slušao sam puno svoje glazbene uzore, Pavarottija, Franca Corellia, Andreu Bocellija. U tim tinejđerskim školskim danima bili smo izloženi onome što je tad bilo u trendu. Poput punk-a. Čak sam slušao i metal! Vrlo brzo, vratio sam se klasici i shvatio kako zapravo iz nje izvire najljepša harmonija.
Znate, biti u razredu pomorske škole i imati na glavi slušalice iz kojih odzvanja tenorski visoki C bilo je potpuno nezamislivo. Kolegama u razredu to nije bilo pojmljivo. Jer to nije baš pomorski „stil“ kao što su gitara, lagana pjesma, more, cure, brod i tako… A ja, ja slušam Pavarottija!
I nakon srednje škole došlo je vrijeme da svoje znanje prevedem u praksu, kako bi vidio što je more, što je brod i što je taj čuveni kruh sa sedam kora. Mislio sam kako znam sve o brodu, a kad sam se ukrcao vidio sam da zapravo pojma nemam. I stvarno - škola je jedno, a praksa je i jedno i drugo. Ukrcao sam se baš tu u Splitu.
Eto, i tu sam bio povezan za Splitom.
Bila je to moja nezaboravna godina dana života. Života na moru.
I kao da je znao gospar Đelo Jusić i kasnije podario pravom pjevaču pravu pjesmu „Pjesma mora me zove“
-Da, bilo je to na međunarodnom festivalu „“Pjesme Mediterana“ u Budvi. Dobio sam dvije nagrade za interpretaciju, od novinara i žirija.
Posve dovoljan motiv za snažnije korake ?
-Publika mi je svojim ovacijama dala jednu veliku, dodatnu motivaciju. Mladom pjevaču poput mene nastupi na festivalima davali su jedan snažan poticaj. Nije dovoljno samo osvojiti nagradu na festivalima. Postoji put do svakog priznanja, nagrade. Potrebno je uložiti puno truda i odricanja kako bi čovjek kao i u svakom poslu došao do konačnog uspjeha, napretka.
Što bi po tebi bio uspjeh kad je glazba u pitanju ?
-Za mene je jedan od najvećih uspjeha bio što sam pronašao svoj glazbeni izričaj i pjesme koje najbolji pričaju o meni. Pjesme koje jednostavno vibriraju s mojim karakterom.
Djelomično se slažem s tobom. Imao si prekrasnih pjesama ali ja bih rekao da ti kroz njih daješ sebe do kraja. Svaka pjesma je Stijepo zahvaljujući tvojoj vrhunskoj interpretaciji i emociji. Zar ne?
-A gosparu dragi, ja samo mogu zahvaliti na tome.
Idemo se sad prebaciti s jedne scene na drugu. Kazališnu nismo dotakli, a nije zanemariva?
-Pošao sam tada na tu audiciju i nisam nadao ničemu. Ma onako, zapjevao sam „O sole mio“ od srca. To je zaintrigiralo vodstvo kazališta Marin Držić i mog prijatelja pok. Vladimira Štefančića. Tako da sam dobio ponudu glumiti u jednoj od glavnih uloga u mjuziklu „Dan od Amora“ autora pok. Đela Jusića i Luka Paljetka.
-U Dubrovniku su bili moji glazbeni počeci. U Dubrovniku sam upoznao i ljubav svog života. Svoju Jelenu. Kad smo se vjenčali odlučili smo promijeniti grad, okolinu, posvetiti sve glazbi, poslu.
U Zagrebu sam krenuo na satove pjevanja kod profesora pok. Stojana Stojanova Gančeva nekadašnjeg prvaka opere u Zagrebačkom HNK.
Glazbenu karijeru započeo si na kazališnim daskama gdje kroz glavne uloge u mjuziklima stječeš značajno iskustvo i ostvaruješ veliki uspjeh. Nakon više stotina predstava koje si odigrao kao član Kazališta Marin Držić u Dubrovniku nastavljaš suradnju i sa Zagrebačkim gradskim kazalištem Komedija.
Ali mene London zanima. Pričaj mi malo o tome. Bio je to veliki pjevački iskorak u međunarodnoj karijeri koju ostvaruješ u Londonu 2012., kada si izabran za glavnu ulogu Maria Cavaradossia u operi „Tosca“ u Royal Opera House.
A London je prepun vrhunskih pjevača iz cijelog svijeta. Kako su tebe primili kao čovjeka iz Hrvatske?
-Točno je, veliki broj pjevača iz cijeloga svijeta. Ali tamo vas nitko ne pita odakle si već što možeš pokazati. Po čemu vrijediš. To je može se reći bio velik odskok u daljnjem glazbenom usavršavanju.
Tvoju snažnu scensku pojavu i zvonku boju glasa prepoznaje Royal Opera House, na čiju preporuku ostvaruješ britansku glazbenu stipendiju i nastavljaš daljnje usavršavanje kod jednog od najpoznatijih britanskih tenora Rylanda Daviesa, svjetski poznatog vokalnog pedagoga i profesora s Royal Academy of Music.
-Zahvalan sam na tome. Valjda sam nešto i naučio?
Skroman si mladi gosparu. To je tvoj sentiment, vrlina i mana! U 2014-oj u Dubrovniku pokrećeš međunarodni kulturni „Festival Sentimento“. Opet se taj projekt vezuje uz glazbu. Koji je cilj?
-Cilj je korištenje glazbe za rehabilitaciju osoba s teškoćama na kojem smo svake godine ugostili i pokoje svjetsko glazbeno ime i renomirane orkestre. „Unison World“ naziv je glazbenog edukacijsko-rehabilitacijskog projekta u kojem dobrobiti glazbe donosim najranjivijim skupinama društva. To je projekt koji smo zajedno pokrenuli moja supruga Jelena i ja. Puno sam iz toga naučio. Što je život i što su vrijednosti. Koliko čovjek može učiniti kad iziđe iz sebe. Kad se da drugome.
U posljednje vrijeme Stijepo Gleđ Markos sve češće pjeva pjesme koje imaju „oznaku“ sakralnog, duhovnog karaktera. Snimio je i izdao album prvijenac „Moja Hridino“ s kojim je postigao veliki uspjeh. Manje je poznato da je svojevremeno snimio niz svjetskih evergreena od kojih su većina bolji od izvorne izvedbe.
Bez pretjerivanja pjevački velikan vrijedan divljenja. Dubrovački umjetnički darak hrvatskoj i svjetskoj baštini.
