U splitskom Gradskom kazalištu lutaka u utorak navečer se održala premijera predstave "Nije pas beštija" redatelja Gorana Golovka, nastalu prema "Pasjim novelama" Miljenka Smoje. Autorica dramatizacije, dramaturginja i autorica stihova za songove je Marina Vujčić.
GKL je krcat, na premijeru je stigao splitski gradonačelnik Ivica Puljak kojeg je ugostio ravnatelj GKL-a Lucijan Roki, a zapazili smo brojna poznata imena poput glasnogovornika HNK Split Davora Vukovića, predsjednice udruge Most, Đordane Barbarić i brojnih drugih.
Donosimo vam foto galeriju naše Mije Milković:
Scenografkinja i kreatorica lutaka: Vesna Balabanić
Autori glazbe: Jakov Salečić i Frane Duilo
Kostimograf: Mladen Radovniković
Suradnica za scenski pokret: Anja Ostojić
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Igraju: Alin Antunović, Andrea Majica, Ivan Medić, Branimir Rakić i Sanja Vidan
Svi znamo za Smojinog legendarnog Šarka, psa koji mu je u mnogim tekstovima, kasnije sabranima u zbirci Pasje novelete, bio lajtmotiv za alegorijsku perspektivu koja otvara brojne mogućnosti za satirične komentare - i stvarnosti u kojoj živimo i čovječjih osobina. Šarko je bio puno više od psa, bio je kumpanjo koji ni po pameti ni po dobi ni po iskustvu nije zaostajao za svojim gospodarom, čime je stekao pravo na svoju ironiju i sve vrste manipulacije kojima se bilo koja beštija, bez obzira je li životinjska ili ljudska, služi kad se treba snaći u svom okruženju. On je neka vrsta psećeg Servantesa, tankoćutno i bistro stvorenje čiji karakter autor koristi u literarne svrhe, pripisujući mu vlastite opservacije kao da ta mala, prefrigana beštija ima puno jasniji pogled na stvari, ljude i događaje koji ga okružuju, te puno više talenta za dišpet od svojih ljudskih suvremenika.
Zahvaljujući svom statusu Smojinog sugovornika, Šarko u ovoj predstavi postaje junak koji ima svoj glas u prvom licu. Jer, kao što i Smoje u naslovu jedne od Pasjih noveleti kaže: Nije pas beštija, pa u obranu tog naslova razmišlja: ,,Ne gre mi u glavu da je moj mali kompanjo životinja. U nas na Balkanu judi su kompromitirali pojam životinje. Judi su se pretvorili u krvoločne beštije, zviri nemile koje iz gušta koju dicu, starce, palidu sela, ruše i pljačkaju kuće.'' Za razliku od čovjeka koji se pretvara u beštiju, Šarko je predstavnik vrste čije su preokupacije na strani uživanja u životu, onog iskonskog hedonizma kojega se ni Šarkov sugovornik Smoje nikada nije stidio.
U Smojinim Pasjim noveletama povezanost i ljubav između njega i Šarka ,,ušla je u zapisnik'', a sad i na kazališnim daskama rekonstruiramo njihove šetnje, dogodovštine i dijaloge u kojima Šarko, zahvaljujući svemu što je Smoje o njemu napisao, vodi glavnu riječ u evociranju zajedničkih uspomena. To je puno više od pasjeg života na koji je bio osuđen dok mu se životni put nije isprepleo s piščevim.
Imao je Šarko sreću što je za života dobio takvog biografa, a mi smo imali sreću da nam je meštar Smoje u naslijeđe ostavio zapise o jednom dirljivom prijateljstvu sa psom koji je, godinama kasnije, našao put do teatra, baš zato što - nije beštija.
