Sinoć je u splitskom HNK-u održana posljednja ovosezonska premijera – balet „Onjegin“ Vasilija Medvedeva na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog. Pljesak koji je trajao sedam minuta tek je mala potvrda grandioznosti ovoga pothvata svih segmenata splitskog Baleta.
Ruski književni teoretičar Bjelinski primijetio je da se „Evgenij Onjegin“ može promatrati kao enciklopedija ruskoga života. Vrijedi napomenuti da je i sam Puškin, autor „Onjegina“, bio smatran nepodobnim intelektualcem, kasnije je primljen u carsku službu, a naposljetku je, opasno nalikujući na svoje žučljive likove, poginuo u dvoboju s francuskim emigrantom.
Dašak francuskoga štiha ovoj je prelijepoj izvedbi, inače obojenoj bojama ruskog romantizma, dao Aubin Le Marchand u naslovnoj ulozi. Njegova atletska snaga, moćna elegancija i ekspresivno lice pokazali su se kao izvrstan izbor za lik Onjegina, neshvaćena pojedinca koji je za emocionalni krah ipak najviše kriv – sam sebi.
Kostimograf i scenograf Neven Mihić svojim nas sjajnim umjetničkim rješenjima uvodi u svijet ruske dokolice 19. stoljeća. Na sceni se izmjenjuju živopisne šumske i salonske pozadine, a kostimi variraju od ekspresivnih narodnih nošnja do raskošnih oprava plemićkih zabava.
Splitski „Onjegin“ svojom zahtjevnom spektakularnošću odmah „udara“ in medias res – orkestar suvereno interpretira finale II. simfonije u c-molu, a koreografija diše s glazbom – taj strogi, moćni, čujno ruski zvuk dominantnih limenih puhača korespondira s iznimno zahtjevnom grupnom koreografijom koja je u parovima zahtijevala skokove i podrške na kojima bi iole slabiji ansambl slomio zube, i doslovce i metaforički. Međutim, sjajni su splitski baletani samo podignuli letvicu za svoje fantastične soliste u ljubavnom četverokutu.
Mladi plemić Onjegin (Aubin Le Marchand) iz rodnog Peterburga nevoljko odlazi na selo, dotad naviknut na život svjetskog čovjeka, fleksibilan francuski odgoj, vrlo liberalno shvaćanje ljubavi i život prepun razbibrige i neobjašnjiva spleena. Sprijateljuje se sa susjedom Lenskim (Ivan Boiko), dobroćudnim pjesnikom koji je zaljubljen u šarmantnu i prpošnu Olgu (Eva Karpilovska). Onjegin, i sam mučen melankolijom i osjećajem izdvojenosti iz društva, baca oko na Olginu samozatajnu sestru Tatjanu (Irina Čaban Bilandžić).
Uvjerljivo prikazane obostrane simpatije još mučnijim čine tugaljiv zaplet uz prekrasan Drugi klavirski koncert u G-duru – Andante non troppo (solist Zoran Velić) – Onjegin, naime, neće znati cijeniti ljubav sve dok je ne izgubi, hladnokrvno odbivši Tatjanino emotivno pismo. Da se ne bi sebično i nepromišljeno uvalio samo u ljubavne jade, Onjegin tobože zavodi Olgu, samo da bi napakostio prijatelju Lenskom na koga se bio naljutio. Dok sestre jadikuju u suzama, iščekuje se dvoboj dvaju intimusa.
Vrlo je zanimljiv redateljski manevar uplitanje prostora Tatjaninih snova. Romantičarski prostor halucinacija, noćnih mora i demonskih alter-ega (izvrsna Hazuki Tanase kao Tatjanino drugo ja) natopljen je brzim, nervoznim, zlokobnim melodijama u kojima truba i bubanj dovode rat živaca do usijanja. I ovaj je put to samo uvertira u sukob Onjegina i Lenskog u prizoru koji je i orkestralni i baletni vrhunac umjetničke imitacije, u kojima gudači svojevrsnom jekom provociraju koreografiju jedan na jedan i opasan umjetničko-pogibeljni duel između nekadašnjih prijatelja. Neminovni je rasplet, osim divnom glumačkom ekspresijom Aubina Le Marchanda i Ivana Boika, zorno dočaran oblikovanjem svjetla (Srđan Barbarić).
Umjetnički rukopis Vasilija Medvedeva posebno je vidljiv u raspletu sage između Onjegina i Tatjane, u svojevrsnoj promjeni startnih pozicija. Onjegin je sad željan njezine ljubavi, a Tatjana je obećana drugome, ali i vjerna. Njihov bolni duet između čežnje i odbijanja neodoljivo podsjeća na Tolstojevu „Anu Karenjinu“, posebno jer je sada tri godine starija (i zbog nesretne ljubavi znatno zrelija) Tatjana jedina obilježena crnom haljinom u mnoštvu bijelih oprava, pod budnim okom kneza Gremina (Lev Šapošnikov). Šal koji joj spada s ramena ostaje jedina prilika da je Onjegin dotakne, a završetak koji je ganuo, rasrdio i malne rasplakao publiku zbilja vrijedi pogledati uživo.
Cijelom ansamblu Baleta, umjetnicima koji su stoički izdržali silne napore koje ovakvo remek-djelo zahtijeva, sjajnom orkestru, maestru Hariju Zlodri i svim suradnicima koji su od splitskog „Onjegina“ napravili spektakl epskih razmjera treba od srca čestitati i poželjeti im što više izvedbi i razgaljene publike kao na spektakularnoj premijeri. Večerašnjom će izvedbom Onjegina ravnati maestro Hari Zlodre, a 16. i 17. 5. maestro Veton Marevci.
U glavnoj ulozi Onjegina izmjenjivat će se solisti splitskog Baleta Aubin Le Marchand i Ivan Boiko, a u ulozi Tatjane Irina Čaban Bilandžić i Nozomi Miura. Ostali su protagonisti Eva Karpilovska i Hazuki Tanase koje će se izmjenjivati u ulogama Olge i Tatjaninog alter ega, Ivan Boiko i Aaron Kok tumačit će ulogu Lenskog, a Lev Šapošnikov i Silviu Tanase Kneza Gremina.
Ostatak ansambla „Onjegina“ čine: Matea Milas, Aleksandra Smeljanski, Anastasija Boiko, Rio Morisawa, Ania Bartkowskii, Yezi Jung, Tiri Berge, Minori Nakayama, Monica Dinoni, Svjetlana Dimache, Maja Lončar, Irene Tomassetti, Arisa Hirono, Nikol Marčić, Yuto Mutai, Daniel Hoek, Shinichiro Ebe, Lien Geslin Vinck, Daniel Širvinski, Remus Dimache, Scot Baladie, Benedict Lythgoe, Patrick Blomberg, Askhatbek Yusupzhanov, Antonio Escobedo, Igor Gluškov, Mario Buličić, Daniel Jagar i Romulus Dimache.
U autorskom timu koreografski je asistent Stanislav Fečo, kostimograf i scenograf Neven Mihić, oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić, baletni majstori Albina Rahmatullina i Elena Nikolaeva, asistentice kostimografa Maja Peruzović i Antonija Zorić i glazbena voditeljica Irina Nikolenko.
