Prije točno 32 godine dogodila se VRO Maslenica. Jedna je to od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske i Ministarstva unutarnjih poslova te je označila prekretnicu u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata. U operaciji je u samo 72 sata te uz sudjelovanje svih triju grana Oružanih snaga, oslobođeno gotovo stotinu četvornih kilometara dotad okupiranog hrvatskog teritorija.
Operacija Maslenica je bila ključna za obranu Hrvatske od neprijateljske agresije i daljnja vojna djelovanja Hrvatske vojske i MUP-a. Riječ je o ključnoj operaciji za povezivanje sjevera i juga Hrvatske u Domovinskom ratu.
Operacija Maslenica počela je 22. siječnja 1993. godine u 6 sati ujutro. U tri dana, hrvatski branitelji su u zadarskom zaleđu oslobodili petnaestak sela te bitne strateške točke kao što su Novsko Ždrilo i Zrakoplovna baza Zemunik.
U prva tri dana akcije poginulo je 19 pripadnika HV-a i MUP-a, a ranjeno ih je 70, no zbog snažnih topničko-raketnih i tenkovskih, a povremeno i pješačko-diverzantskih napada agresora koji su uslijedili odmah nakon operacije Maslenica, do 31. ožujka 1993. poginulo je 127 hrvatskih branitelja.
E zašto sve ovo pišemo? Zato što je o jednom od branitelja iz akcije Maslenica napisana pjesma. Njegovo ime je Ante Čotić, a pjesmu o njemu možete pročitati u nastavku.
Autor pjesme je danas 83-godišnji Ivan Brajičić iz Podstrane.
Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest činjenica da Ivan, unatoč poznim godinama i tome da je u mirovini već dugi niz godina – uopće ne miruje. Još je uvijek aktivan u polju, vozi, kopa,… jednostavno kaže da ne može bez toga. Uz sve to, aktivan je i u Puhačkom društvu Podstrana i to, ni manje ni više nego, 63 godine.
„Napisa sam ja, ne samo tu pjesmu, nego puno lipih stvari. Oba sina su mi bila u ratu, a ja sam bio dežurni, vozio sam oružje od zone A do zone B. Drago mi je da sam sudjelova. Taj branitelj iz pjesme me pita bi li moga štogod o njemu napisat. Rekao sam da može, lipo sam mu napisa, sa rimom, da sve štima", kaže nam Ivan.
„Najgore mi je kad pada kiša"
Kaže nam da jednostavno ne može mirovat.
"Ja iman puno godina, ali ne mogu bit puno u kući, najgore mi je kad pada kiša. Nikoga ne vriđan u svojim recitacijama. Školu sam ima u malom prstu, ali me otac nije pustio dalje u škole. Završio sam vozačku školu, sve kategorije sam položio, proša sam cilu Europu, a nikad niti opomenu nisam dobio. Malo sam na đavla, ne mogu bit miran. Kad mi dođe lipo vrime, bižim odma vanka.
Ja sam bolestan kad ne idem u polje, kad me boli – idem u polje i odma ozdravim. Iman dvi stare kuće u Gornjoj Podstrani, ima sam vinograd, 500 praski, imam 150 maslina pa mi svi govore – ma šta više radiš. Meni je gušt ić u polje. Da me na rivu zovete na pečeno ili ribu, doša bi vam jednom ili dva put uvr'glave, ma da mi zlatom plaćate – draže mi je poć u moje polje", kaže nam dalje.
Ivan i njegova supruga imaju troje djece, sedam unučadi i dva praunuka.
"63 godine sam u glazbenom društvu, sviram klarinet. Za 50 godina sam dobio sat, nakon 63 godine sam dobio sliku i instrument u trajno vlasništvo. Oba sina su mi svirala, oba unuka su svirala, iman sad jednog unuka kojeg učim svirat harmoniku, ma kad bi ga čuli iznenadili bi se, a nema još 10 godina", kaže nam, a onda ka iz topa izrecitira sljedeće stihove.
Kasnih pedesetih prošloga stoljeća,
meni se nasmiješila jedna mala sreća.
Po selu se priča da se skupe mladi
jer da triba glazbu pod hitno pomladi.
Nije puno prošlo, sastanak je bija,
ali ja sam tada malo zakasnija.
Oni šta su došli uru prije mene
dobili su 'štrumente žute i drvene.
Ja se dobro sićan, padala je kiša,
kad sam bez 'štrumenta tužan doma iša,
nakon par miseci ponovi su zvali,
ako imaš voje, ajde dođi mali.
Tad je glazba stala i nisu svirali,
a mene je učia Stopiklica stari.
Pokaza mi note, neman na šta svirat
pa san mora opet malo pauzirat.
Tako se dogodi nekoliko puti
pa su obećali da će nešto kupi,
ali nikad para za štrumente nove
pa ćeš dobit stari dogodine nove.
Ja san bia dužan pozivat glazbare
kada triba svirat, da neki ne fale,
triba poć do Splita obavijestit meštra
šta je triba svirat tužna ili fešta.
Ja ne žalim nikad za vrimena ta,
koliko sam dana za tu glazbu da.
Da me neko pita kako mi je bilo
šezdeset godina s gušton proletilo.
Ova glazba svima služi
u veselju i tuzi.
Dovedite uvik mlaje
pa da glazba vječno traje,
da imate grupu veću,
ja Vam želim svaku sreću.
"Bio sam sve samo nisam bio dirigent i predsjednik. Vodio sam ljude, a grubo je vodit ljude kad ih je 20-35. Moraš pazit na sve, trebalo je kontrolitat. Ja bi prije podilija pečeno svima nego bi ga se okusija. Sa glazbom smo obašli cilu Europu, ja sam pet puta bio u Belgiji, dva puta sa glazbom, pa u Italiji, Poljskoj, po ciloj Jugoslaviji nije bilo spomenika di nismo bili. Lipše je bit u takvom društvu nego po kafićima ili po rivi pit kavu. Volim glazbu, volim društvu, volim zapivat, zaplesat…", kaže nam za kraj šjor Ivan, a mi mu želimo da još puno stihova napiše.
