On je rođeni Osječanin, ali je cijelo djetinjstvo proveo u gradu podno Marjana, potom se školovao u Zagrebu, a srcu drago mjesto mu je očeva rodna gruda, malo mjesto kod Komiže na otoku Visu.
Trostruki je doktor znanosti, sveučilišni profesor, filmski redatelj, pisac i glazbenik, nositelj je neslužbene titule „najobrazovanijeg Hrvata".
Razgovarali smo s Nikšom Sviličićem, čovjekom za kojeg ni u jednom trenutku ne biste rekli da su ga obrazovanje, brojne znanstvene titule, nagrade i priznanja dignule u zvijezde, naprotiv, tijekom razgovora imali smo dojam neposrednosti kao da se poznajemo godinama...
Brojni mediji mu tepaju da je najobrazovaniji Hrvat, no on ovaj svestrani umjetnik svijet oko sebe vidi nekim sasvim drugačijim očima, a to nam je i dokazao kroz razgovor koji vam donosimo u nastavku.
Nikša, smatrate se najobrazovanijim Hrvatom. Iako je to neslužbena titula, kako gledate na tu privilegiju koja vam je zasluženo dodijeljena?
U medijima se 'zakotrljala' priča o najobrazovanijem Hrvatu međutim, premda imponiraju takve atribucije, osjećam se vrlo nelagodno jer se obrazovanje i dubina čovjeka ne mjere brojem diploma već trajnim radom na sebi u vidu čitanja, učenja, brušenja znanja... a kad dođemo na taj teren onda zasigurno ima puno većih autoriteta od mene koji su zavrijedili takav zvučni epitet.... Dakle ne mjeri se broj diploma već trud i dubina realiziranih interesa...
Koliko je formalno obrazovanje važno i je li ono najbitnije za nečiju 'snagu' spoznaje? Kako vi kao izuzetno obrazovana osoba gledate na to sve?
Strast prema onome što radiš, trud i ambicija pokretači su svijeta. Oni nadahnjuju čovjeka i daju usmjerenje njegovom znanju. U tom smislu formalna naobrazba je samo uzletišna pista naših interesa, a naša nevidljiva obaveza je da, nakon što taj avion uzleti, pazimo na brzinu i visinu od tle i izbjegavamo turbulencije. Drugim riječima stjecanje znanja neprekidan je proces koji nas oplemenjuje i daje smisao našem životu. Naravno element spoznaje, dolazi tek kad taj avion dosegne željenu visinu i kad, metaforički rečeno, pogledamo kroz prozor i s pozitivnom distancom opserviramo stvari oko sebe.
Želio bih vas pitati nekoliko pitanja iz privatnog života. Živjeli ste na više lokacija, odrasli ste u Splitu, ali ste rođeni u Osijeku, studirali ste u Zagrebu, često ste na Visu, a radili ste i školovali se u inozemstvu. Kojem mjestu vaše srce pripada?
Moje srce je u Hrvatskoj. Trenutno živim u Zagrebu, a Slavonija je uvijek u mom srcu. Dio obitelji s mamine strane je iz Bogdanovaca kod Vukovara, pa sam se stjecajem okolnosti rodio u Osijeku pa mogu reći da mi svaki srce jače zatitra kada dođem u ravnu Slavoniju. S očeve strane sam iz Podšpilja, preciznije Ženaglave tj. malog mjesta na otoku Visu koji katastarski pripada Komiži.
Vrlo kratko sam po rođenju živio u Osijeku, a onda smo se preselili u Split, jer moj otac Andrija nije mogao bez mora... Tu sam završio osnovnu i srednju školu, onda sam otišao u vojsku i poslije toga sam upisao fakultete u Zagrebu.
Dobro, no priznat će te da vam su vam Split i Komiža, ali i more i Dalmacija srcu vrlo bliski?
Split mi je izuzetno drag, tu sam proveo cijelo svoje djetinjstvo i veliki dio života. Svaki put kada dođem u grad podno Marjana prošetam do svoje osnovne škole na Manušu, odem do svoje srednje škole i bacim đir do onih mjesta koja su mi posebno značila. Netko je dobro rekao da čovjek s godinama postaje sve emotivniji prema onim mjestima i ulicama u kojima je proveo djetinjstvo. Moram priznati da je to i u mom slučaju više nego točno.
Inspirira li vas prekrasni Vis i Komiža u vašem stvaralaštvu, jeste li aktivno proveli svoj godišnji odmor?
Gotovo sve svoje knjige i pjesme napisao sam u Komiži, gledajući s terase tango komiškog zaljeva i osjećajući mir kojeg u meni stvara Komiža. Taj me kutak mog svijeta inspirira i hipnotizira, a mirnoća i spokoj probude u meni kreativni nemir. U Komiži imam gitaru, laptop i radni stol, sasvim dovoljno da nastane i par novih pjesama i nova knjiga koju planiram izdati najesen tako da mogu reći da sam bio produktivan tijekom godišnjeg odmora. Imam svoje male rituale kao što je kava na terasi moje kamene kuće. Obično, dok slušam cvrčke, stavim laptop na koljena i u takvom zen ambijentu s lakoćom pretačem misli na 'papir'.
Što trenutno radite? Dovršavate li neku svoju novu knjigu koja će uskoro ugledati svjetlo dana?
Od kad znam za sebe radim nekoliko paralelnih stvari istovremeno. Trenutno pišem knjigu o tetovažama, zajedno s kolegicom Vesnom Halugom koja je moja doktorandica i vrlo vrijedna i predana osoba.
Također, pripremam još jednu knjigu koja će biti vezana na temu medija, a i treću knjigu proznog karaktera, pod radnim naslovom 'Kobna gora', nešto kao srednjovjekovni krimić na tragu klasika 'Ime ruže'. Jako me veseli rad na toj knjizi i mislim da će čitateljima biti vrlo zanimljiva...
Glazbenik ste i svestrani umjetnik, za nekoliko dana nastupate na Šibenskoj šansoni u duetu s Nenom Belanom. Kako je ovaj put došlo do suradnje između vas dvojice?
U subotu, 21. kolovoza nastupam na Šibenskoj šansoni u duetu s Nenom Belanom. Izvest ćemo pjesmu koju sam napisao prije godinu dana, a zove se „Na Cvitnu nedilju“. Pjesma ima retro vibru 80-ih godina prošlog stoljeća, ima prepoznatljiv refren i veselim se što ćemo je Neno i ja otpjevati kao Simon i Garfunkel, u dva glasa...
Inače, Neno Belan je izniman glazbenik i moj dobar prijatelj. Svaki put kad napišem neku pjesmu pošaljem je prvo njemu i Tomislavu Mrduljašu, a onda je oni pokopaju ili kažu: 'Ovo ti nije loše...' Pjesma 'Na cvitnu nedilju' svidjela se Neni Belanu, pa je uz pomoć Tome Mrduljaša aranžmanski doradio i sad je baš onakva kakva treba biti, duboka, iskrena i nostalgična, uostalom 21.08.2021. će biti izvedena na Festivalu šansone u Šibeniku, pa ćete je imati priliku i čuti. Mislim da je 'Na cvitnu nedilju' posebna pjesma koja će jako dugo ostati u eteru...
Režija je također 'zavladala' jednim dijelom vašeg umjetničkog i stvaralačkog opusa. Imate 'puno utakmica u nogama', režirali ste niz filmova, spotova i dokumentaraca, što možemo u skorijoj budućnosti očekivati?
Naravno, bavim se i režijom i režirao sam niz filmova, spotova, dokumentarnih filmova i igrani film „Vjerujem u anđele“ za kojeg sam napisao i glazbu u suradnji s Oliverom Dragojevićem .
Imam u ladici tri-četiri gotova scenarija za koje čekam trenutak da ugledaju svijetlo dana. Za film morate imate jako puno vremena jer to nije nešto što nastane za tjedan, dva... Rad na filmu nerijetko okupira čovjeka nekoliko godina, tako da mu se mora biti potpuno posvećen. Nota bene, mislim da će moj idući film gotovo sigurni biti tematski 'naslonjen' na neku od mojih knjiga, jer u njima vidim izrazit potencijal za ekranizaciju.
Rekli ste nam na početku razgovora da ipak s malom nelagodom gledate na titulu „najobrazovanijeg“ Hrvata, ipak to je ono što ste zaslužili. Smatrate li da je dan bez nečeg novog naučenog izgubljen ili kako bi se reklo 'promašen' dan?
Slažem se, smatram da je znanje izrazito važan resurs. Mislim da je dan bez rada na sebi zapravo izgubljen dan. U starom Rimu postojala je poslovica s kojom bi učitelji u školama otpočinjali dan a glasi: 'Nulla dies sine linea', odnosno ne dozvoli niti jedan dan da prođe pored tebe, a da ništa nisi uradio za sebe na spoznajnom planu. Eto, izgleda da se neke stvari ne mijenjaju niti nakon gotovo dvije tisuće godina...
