Pitanje dostupnosti psihijatrijske skrbi za djecu i mlade u Hrvatskoj rasplamsalo se za vrijeme pandemije korona virusa, no brojevi su i krajem 2025. nedostatni. Hrvatska u 2025. godini raspolaže s oko 55 psihijatara specijaliziranih za dječju i adolescentnu psihijatriju, pokazuju javno dostupni presjeci koji se pozivaju na strukovne i institucijske baze. I država počinje uočavati razmjere problema: Ministarstvo zdravstva u listopadu 2025. navodi da u Hrvatskoj nedostaje oko 70 dječjih psihijatara te najavljuje da je u novom petogodišnjem planu specijalističkog usavršavanja predviđeno raspisivanje 70 specijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije (uz dodatne specijalizacije iz opće psihijatrije). Ta dva podatka zajedno slikovito opisuju stvarnost sustava: čak i kad broj „na papiru“ postoji, mreža je i dalje tanka, preopterećena i neravnomjerno raspoređena, a put do pregleda i liječenja u praksi često ovisi o tome gdje obitelj živi.
Brojka koja zvuči apstraktno, a u praksi znači čekanje i putovanje
Labava aproksimacija „oko 55 specijalista” ni pogođenim obiteljima ni opterećenom zdravstvenom sustavu ne znači mnogo dok se ne stavi u stvarni kontekst. Na razini bolničkog sustava i ranijih statistika vidljivo je da je većina kapaciteta koncentrirana u nekoliko velikih centara. U medijskim analizama spominjalo se da je u bolnicama bilo oko pedesetak specijalista dječje i adolescentne psihijatrije, uz relativno mali broj liječnika na specijalizaciji. Posljedica toga nije samo statistika, nego mjeseci čekanja na prvi pregled u dijelu sustava, te lanac upućivanja prema većim gradovima kada u matičnoj županiji nema odgovarajuće stručne osobe. Da problem bude još strašniji, osobito pogođenoj tinejdžerskoj generaciji nitko ne jamči ni školskog psihologa – dio njihovih škola kao stručni kadar prvenstveno zapošljava pedagoge i knjižničare, a tek je tada rana dijagnostika kroz razgovor s djecom gotovo nemoguća.
Neravnomjerna raspodjela liječnika
Najalarmantniji dio priče o nedostatku dječjih i adolescentnih psihijatara nije samo ukupan broj, nego i njihov raspored. U službenim dokumentima i javnim presjecima koji su se pojavili proteklih godina navodile su se županije u kojima u pojedinim trenucima nije bilo nijednog dječjeg psihijatra. Popisi su se znali razlikovati ovisno o godini i kriteriju (bolnički kadar ili ukupno), ali zajednički je nazivnik isti: dio Hrvatske ima vrlo ograničenu ili nikakvu lokalnu dostupnost psihijatrijske skrbi za našu najosjetljiviju skupinu stanovništva. U praksi to znači da obitelji iz manjih mjesta češće ovise o putovanju, listama čekanja i improvizaciji – a kod djece i adolescenata, gdje su rana procjena i kontinuitet liječenja presudni, takav sustav posebno teško funkcionira.
Koliko ih je „stvarno” u 2025. i zašto se brojevi ponekad ne poklapaju
Na pitanje koliko točno liječnika specijalista dječje i adolescentne psihijatrije trenutačno radi javnost često dobije više različitih brojki, a razlike nastupaju zbog neujednačenih kriterija „prebrojavanja“, primjerice jedan izvor broji sve aktivne specijaliste (javni i privatni sektor), drugi broji samo bolnički sustav, treći uključuje ili isključuje liječnike u mirovini s važećom licencom, a dio se evidencija ažurira različitim ritmom.
Zbog toga se u javnosti za 2025. najčešće spominje oko 55 specijalista dječje i adolescentne psihijatrije,
S najčešćim podatkom od oko 20–25 liječnika na specijalizaciji. Simbolički trenutak u ovoj priči dogodio se 9. listopada 2025., kada je u Zagrebu otvorena nova Klinika za dječju i adolescentnu psihijatriju u KBC-u Zagreb, uz poruku da se time jača nacionalni kapacitet za skrb o djeci i mladima.
U istom kontekstu iz Ministarstva zdravstva dolazi rečenica koja je odjeknula: Hrvatskoj nedostaje oko 70 dječjih psihijatara. Uz tu procjenu najavljeno je da je u novom petogodišnjem planu specijalističkog usavršavanja predviđeno raspisivanje 70 specijalizacija iz dječje i adolescentne psihijatrije, kao pokušaj da se deficit sustavno smanji. No ta najava dolazi s dozom opreza koji se često prešućuje u političkim porukama: i kad se specijalizacije raspišu, rezultati se ne vide odmah. Sustav će još godinama ovisiti o postojećem, malobrojnom kadru, dok novi specijalisti ne završe školovanje i ne rasporede se po mreži.
Koliko je problem velik? Ministarstvo govori o svako šestom djetetu
U službenim objavama vezanima uz otvaranje Klinike u Zagrebu naglašava se i procjena da se svako šesto dijete suočava s psihičkim poteškoćama. Takve procjene, uz stalni pritisak na škole, pedijatre i centre za mentalno zdravlje, dodatno objašnjavaju zašto se deficit u dječjoj i adolescentnoj psihijatriji ne može promatrati kao uski strukovni problem, nego kao pitanje koje prelazi granice zdravstva.
Kad potreba raste brže od kapaciteta, sustav se prirodno „savija” na slabim točkama: liste se čekanja produljuju, ambulante se preopterećuju, a dio obitelji rješenje traži u privatnom sektoru – ako si to uopće mogu priuštiti. Cijene liječničkih usluga u privatnom sektoru sasvim su druga, jednako bolna tema, a jasno je da će obitelji prije odustati od tretmana ako im njihove cijene ugrožavaju egzistenciju. Nažalost, sustav koji je preopterećen dovodi do toga da, u najgorim situacijama, pomoć mogu tražiti samo odabrani.
Pitanje dostupnosti psihijatara ne svodi se samo na broj ljudi, nego i na mogućnost da se stručnjaci zadrže u sustavu (uvjeti rada, opterećenje, podrška timova), regionalnu raspodjelu i motivaciju za rad izvan najvećih centara, timski rad s psiholozima, terapeutima i socijalnim službama te jačanje dnevnih bolnica i ambulanata kako bi se dio skrbi mogao pružati bez hospitalizacije.
Otvaranje nove Klinike u Zagrebu i najava velikog broja specijalizacija važan su signal da se problem napokon tretira kao važan. No pitanje koje ostaje u zraku je hoće li planovi dovesti do stvarnog rasterećenja obitelji – i hoće li djeca i mladi do stručne pomoći dolaziti brže i bliže mjestu stanovanja, umjesto da ih sustav prešutno prisiljava da traže planove B i C te žive u nepovjerenju. Jer neki problemi ne trpe odgodu, a zagušen sustav, htio-ne htio, često izgleda kao ona nesretna izreka „muko moja, prijeđi na drugoga“.
