Jučer je u središnjoj Gradskoj knjižnici Marka Marulića predstavljena slikovnica „Kako letjeti bez krila – Priča o pčelici Mili i krijesnici Kati“ autorice Stipane Šabić. O slikovnici je uz autoricu govorila profesorica Ema Bodrožić-Selak, a moderator je bio Mate Tavrić, polaznik Diplomskog studija Gluma na Odsjeku za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu. U glazbenome je dijelu programa nastupio zbor polaznika početnoga solfeggia Glazbene škole Josipa Hatzea pod vodstvom profesorice Olje Mišura Rogošić i Dunje Klarin koji je kao uvod u promociju izveo pjesme „Divan dan“, „Ljubav i mir“ te „Bucko debeljucko“.
Na samom je početku susreta autorica zahvalila okupljenima i GKMM-u: „Želim zahvaliti svima, a mladi zboraši su nam svima dali krila u ovoj večeri. Jako mi je drago i sretna sam što sam dobila priliku predstaviti knjigu u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, u Splitu, gradu u kojem sam studirala. Od srca im zahvaljujem na gostoprimstvu. Hvala Emi (op.a. Bodrožić-Selak) koja me prati na svakoj promociji usprkos svim životnim izazovima, koja izdvoji vrijeme da predstavi ovu slikovnicu. Uvijek kažem da ona to radi bolje od mene.“
Potom je odgovorila na pitanje jesu li je slikovnice iz djetinjstva ponukale da napiše vlastitu: „Nisam odrasla u carstvu slikovnica. To je bilo takvo vrijeme, od 90-e do 95-e, slikovnice nisu bile važne, moja ih obitelj nije kupovala. Ali sjećam se da nijednu večer nisam išla na spavanje bez priče ili roditelja ili braće i sestara. Prvu sam slikovnicu dobila u 1. razredu osnovne škole. Znam do danas kako je izgledala, bila je „Trnoružica“, sjećam je se dobro. Bila je nešto najvrijednije što sam imala, znala sam ju od početka do kraja napamet. Kasnije sam bila u mladim knjižničarima, i danas su mi knjižnice najdraža mjesta.“
Profesorica Bodrožić-Selak odgovorila je na isto pitanje: „Mi smo isto godište, nitko nije baš mislio o slikovnicama, bio je rat, ali otac mi je pričao priče. Kažu mi da sam čitala s tri – tri i pol godine Slobodnu, bila je kvalitetnija od ove danas. Čitala sam slikovnicu Maju, vjerujem da je se i stariji sjećaju. Djeca danas imaju više slikovnica, a sve manje čitaju.“
Bodrožić-Selak objasnila je da je slikovnica sjajan početak predstavljanja knjige djeci: „To je sasvim logično, djeca su vizualni tip, slike im privlače pažnju i zadržavaju ih tu. Danas su sve više pred ekranima, knjiga im je stranim medij, nije im dinamična, susrećemo se s dijagnozama ekranizma. Tu su roditelji na potezu, istraživanja su pokazala da čitanje do treće godine ostane u mozgu.“
S njom se složila i autorica: „Slažem se s Emom. Najviše ističem tu emotivnu stranu, odnos koji nastaje između čitatelja i knjige za mene je poseban. Čitanje je nešto najvrijednije što im možemo dati, ali za njega treba vrijeme. Danas ljudi imaju sve manje vremena, nemaju vremena posvetiti se tome, a čitanje to zahtijeva. To ne može zamijeniti niti jedan uređaj, a to se pokušava - da se dobije na vremenu, da se dijete zabavi. Tu su svi u velikom gubitku, što pokazuje i statistika. To utječe negativno na djecu. Slikovnica i ekran nisu suprotstavljeni, ali ako dijete stavite pred ekran, nedostajat će mu brzine u slikovnici. Da je pet puta više slikovnica nego ekrana, bilo bi dobro. Ne razvija se ono što se nalazi u njima ukoliko su pred ekranom. Čitajte i dajte djeci to vrijeme, blizinu, pažnju. Tako će biti najsretnija. Moji su najljepši trenuci bili onda kada su mi roditelji pričali priče. Imam sreću što moj muž više čita djeci. To je blagodat i velika povezanost, razvija se nešto i u bliskosti između djeteta i roditelja.“
Autorica je potom otkrila kome je slikovnica namijenjena: „Pisala sam to za djecu i to je bila idejna misao. Najčešći su komentari da ova slikovnica nije samo za djecu već i odrasle. Svi je mogu jednako čitati i dosta naučiti. To mi je svakako značajno čuti i moram priznati da je i ja nekad pročitam kada padnem pa me digne. Svi smo škrinja puna cvijeća i talenata koju je potrebno pokazivati i otkrivati radi sebe i drugih. Život nije idealan, razni su izazovi na putu. To nas ne smije spriječiti da idemo za snovima i da ostvarujemo talente. Izazovi su nam put do cilja. Sreća nije dio nekakvog oblika, ne smijemo odustajati od sreće, trebamo tragati za talentima.“
Bodrožić-Selak istaknula je opću pouku: „Slikovnica je idealna za djecu i za dob od 10 do 12 godina. Na svakoj se stranici krije jedna duboka poruka i to je nešto za čim sami možete posegnuti da vas digne. To je priča kako su svi dobri u nečem, samo treba pronaći u čemu su dobri i da rade na tome. Sve su priče, počevši od bajki nastale tako da djecu pripreme za svijet odraslih.“
Autorica je potom pročitala dio knjige, a potom je djecu uključila u interakciju pitanjima o pročitanom dijelu. Znatiželjni mališani s radošću i strpljenjem odgovarali su na postavljena pitanja, a potom su polaznici solfeggia Glazbene škole Josipa Hatzea otpjevali pjesme „Grančice sad sve okiti“ i „Kao pahulja“.
