Kazalište PlayDrama sljedeći tjedan, 25., 26. i 27. 10. U Domu mladih priprema pravu poslasticu, posebno za publiku sklonu grotesknim pričama, apokaliptičnim temama i, naravno, humoru.
U najavi predstave navode se motivi koji su odličan mamac za publiku jer smještaju apokalipsu u neposrednu budućnost Splita: „Velika je nestašica hrane, voda je zagađena i zbog toga svako malo na ulicama izbiju nemiri. Dioklecijanova palača pretvorena je u luxury resort te je iz nje izbačeno lokalno stanovništvo za koje više ne postoje nikakvi sadržaji. Na Poljudu nema utakmica zbog čega je navijačka skupina Torcida primorana pronaći svoju novu društvenu ulogu, a od posljednje kino projekcije, izložbe i kazališne predstave prošle su godine...“ Mlade, ali izuzetno aktivne i nagrađivane umjetnice, dramaturginja Karla Leko i redateljica Kristina Grubiša, najavile su autorski projekt „Sunčani je kraj“.
Otkud interes za takvu apokaliptičnu (možda i distopijsku) temu?
KARLA: Živimo u vremenu koje svakodnevno postavlja pitanje o opstanku čovječanstva.
Bilo da govorimo o prirodnim katastrofama i ekološkim problemima, ratovima, ljudskoj pohlepi za novcem i njegovoj nepravednoj raspodjeli, u svemu tome otvara se pitanje kada će nas sve to dovesti do konačnog kraja.
Unatoč tjeskobi koju to pitanje nužno sa sobom nosi, naša predstava smak svijeta tretira i s velikom dozom humora, a ponegdje i ironije.
KRISTINA: Pitanje smaka svijeta nas kao ljude oduvijek istovremeno i plaši i fascinira. U današnjem kontekstu gdje nažalost svjedočimo novim uznemirujućim događajima: ratovima, epidemijama, ekološkim katastrofama, stvarno nije teško povjerovati kako nam se svima zaista bliži kraj. Kod pretraživanja bespuća Youtubea, primijetila sam da mi se puno prikazuje sadržaj vezan upravo za tu temu. Različiti videozapisi s kojekakvim teorijama o smaku svijeta, s pregršt gledatelja koji se u komentarima „nadmudruju” kako je upravo njihova teorija ona najtočnija… Potreba za rješenjem moguće apokalipse motivirala me da upravo ta tema bude polazište za stvaranje nove predstave.
Kako je tekao rad na predstavi i kako ste okupili kreativni tim?
KARLA: Riječ je o autorskom projektu, što znači da je tekst nastajao kroz rad s glumcima. Kristina i ja izmaštale smo okvir predstave, a onda je slijedilo zajedničko prikupljanje materijala i njegovo kolažiranje. Kreativni tim okupili smo od ljudi s kojima smo ranije surađivale, ali i od novih lica. Za mene su to glumci Denis Tomić i Filip Luka Gospić s kojim sam radila na jednom većem projektu na kojem nismo imali priliku za direktnu komunikaciju. Uz njih, glumačku postavu čini i Laura Bošnjak. Autor glazbe je Nikola Krgović, kostimografkinja Ela Igrec, za svjetlo je zadužen Bartul Pejković, a za kolaže koje koristimo u predstavi Kristijan Popović.
KRISTINA: S Karlom sam blisko surađivala na nedavnom projektu „Beštije“ u Teatru ITD, koji je također nastao kroz zajednički istraživački proces sa samim glumcima. Takva vrsta metodologije vrlo je specifična jer predstavlja svojevrstan rizik, kao kolektiv ulazimo u nešto bez sigurnosti gdje će nas taj put odvesti. Naravno, imamo pripremljene smjernice, ali bitno je znati se prepustiti procesu i biti spreman prilagoditi se nekim novim elementima koji se u takvom radu pojavljuju. Rezultat je predstava koja je duboko „ukorijenjena” u glumcima, a sama im lica postaju bliska na jedan novi, poseban način.
Kako biste je žanrovski definirale?
KARLA: Na jednoj od probi naš se glumački tim upustio u smišljanje žanra, pa su tako došli do zaključka kako je riječ o „postdramskoj distopijskoj crnoj komediji, možda?”. Rekla bih da nisu pogriješili jer je zbilja riječ o preklapanju različitih žanrova i zbog toga vjerujem da će predstava biti zanimljiva šarolikoj publici.
KRISTINA: Sklona sam grotesci kao osnovnoj formi koju onda razvijam zavisno od materijala na kojem se radi. Ti elementi itekako su prisutni i u ovoj predstavi, koja cijelo vrijeme pažljivo žonglira između komedije i egzistencijalističke drame. Prisutni su različiti utjecaji: od Brechta, Sartrea, Ionesca, Becketta, kao i svakojaki motivi iz nekih drugih kanonskih djela. Možda bi najtočnije bilo predstavu opisati kao kolaž suvremenog rascjepa između šizofrenije društva i privatnih težnji pojedinaca.
Postoji li neka premisa/cilj/očekivanje od recepcije ove predstave?
KARLA: Voljela bih da se predstava kod publike ne zadrži samo na humoru nego da uspije pobuditi zanimanje za dublja egzistencijalna pitanja koja muče naše likove.
KRISTINA: Predstava targetira nekoliko „mekih” mjesta koja se nedovoljno problematiziraju u širem, javnom kontekstu: pitanje brige o mladima, vrednovanju njihovog rada, i ukratko samoj percepciji o njima samima. Dom mladih ciljano smo izabrale kao mjesto za održavanje predstave upravo zbog njegove same funkcije, imena i potencijala koji u sebi nosi. Vjerujemo li stvarno u mlade i podržavamo li ideju da „na mladima svijet ostaje”?
Kakvoj se publici nadate?
KARLA: Bili bismo jako sretni da predstava privuče što više mladih u kazalište, pogotovo zato što se izvedbe održavaju u amfiteatru Doma mladih. Riječ je o prostoru u koji mladi nedovoljno zalaze, a nekima je on potpuno nepoznat, što je paradoksalno kada uzmemo u obzir sam njegov naziv. Cilj predstave, da se vratim na prethodno pitanje, bio bi upravo privući mlade te naglasiti nešto starijim Splićanima (kojima se također nadamo u gledalištu) koliko je važno uložiti u ovaj prostor koji od svoje izgradnje nije doživio puni potencijal.
KRISTINA: Raznovrsnoj. Predstava je jedan dinamični, šaroliki žanrovski rollercoaster, a mladi je glumci izvode na jedan nov i svjež način. I svi su dobrodošli da nam se pridruže!
