Vjerojatno se više ne sjećamo datuma, ali se nadam da pamtimo događaje iz novije hrvatske povijesti kojima smo bili svjedoci. Dubina zapisa i značaj tih događaja nisu svima isti. Oni ovise o izravnoj ili neizravnoj uključenosti, emotivnom stavu spram tim činjenicama i društvenom vrjednovanju te povijesne zbilje.
Prvi oružani sukob u Domovinskom ratu zbio se 1. ožujka 1991. u borbi za Pakrac. To je bilo prvo vatreno krštenje novostvorene hrvatske policije. Osim dijela milicajaca koji su milicijsku uniformu zamijenili odorom hrvatskog redarstvenika, najveći broj pripadnika hrvatskog redarstva popunjen je dragovoljcima iz kompletnog hrvatskog naroda. Ovdje bih posebno istakao one koji su došli iz BiH i dijaspore. Zašto ih izdvajam? Odluka o stvaranju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske time je dobila svehrvatski konsenzus stariji i snažniji od rezultata Referenduma o hrvatskoj samostalnosti. Oni koji su željeli Hrvatsku znali su - sada ili nikad više.
Žilava udbaško kosovska kamarila
Pokušajmo osvijestiti što je značio taj čin pristupanja u MUP RH s već navedenim zadaćama čiji je ishod toliko bio nepredvidiv. Mislite li da su protivnici hrvatske neovisnosti, oni u Hrvatskoj ali i izvan nje, zaboravili načine razrješenja s neistomišljenicima? Stare metode, podgrijane strastima osvete za svaki pokušaj samostalnosti Hrvatske, tad su se i usavršile.
Međunarodni politički interesi u ovom dijelu Europe, njihovi planovi i utjecaji na događanja u nastajanju svih Jugoslavija, poglavito od strane službenog Londona, Pariza i Washingtona te New Yorka (UN), nisu bili ništa manji od onog iz 1945. ili 1971. godine.
S druge strane, udbaško kosovska kamarila duboko je infiltrirana u sam politički, sudbeni, zakonodavni i obrambeni sustav. Žilavost tih službi očituje se i dan danas. Prije ćemo pronaći zadnju minu u nekom od silnih minskih polja zaostalih iz Domovinskog rata, nego li zadnjeg uljeza u nekom od državnih ureda ili u gospodarstvu.
Ideja i vjera su vodili dragovoljce
Usprkos svemu tome ti dragovoljci, kao apostoli, slijedili su Tuđmanovu ideju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske. Nije postojao niti jedan racionalan razlog biti dragovoljac, prvi redarstvenik. Postojala je samo motiv i vjera da je vrijedan svake žrtve uključujući žrtvu svog života.
Zbog svega toga, dragovoljce ili kako sam ih nazvao apostole, izdvajam od svih ostalih sudionika Domovinskog rata. Samo oni koji ne vrjednuju Domovinski rat kao najznačajniji događaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti neće prepoznati kolosalnu ulogu dragovoljaca.
Oni su nukleus hrvatske policije i preteča Hrvatske vojske kakvu smo poslije toga upoznali i kakvu imamo danas. U socijalnom, vrijednosnom, političkom i mnogim drugim aspektima, to je bila najhomogenija skupina Hrvatskih oružanih snaga.
Poništena apostolska uloga
Njihova apostolska uloga poništena je onog trenutka kada su znakom jednakosti (praksom ne i zakonom) stavljeni u skupinu branitelja. Da su se stvari odvijale drugačijim tijekom s dramatično lošim ishodom, onda bi se u njih upiralo prstom. Njihova bi glava „išla na panj“. Unaprijed sam spreman prihvatiti sve kritike kako potpirujem podjele branitelja. Ne želim stati u obranu relativizacije dragovoljaca kao: „svi smo mi isti“. E pa nismo!
U početku sve je to bio dio jednog političkog, Tuđmanovog, projekta. Stoga stoji onaj naziv kojeg su koristili srpski mediji, četnici i JA za policajce i pripadnike ZNG-a, "Tuđmanovci". Ništa u tom nazivu nema pogrdno niti netočno. Apostoli nikada nisu zatajili njegovo ime i njegovu ideju. Stoga su u srpskim logorima imali poseban tretman, onakav kakav doliči pronositeljima ideje samostalne Hrvatske.
Izranjavani, oboljeli, umirovljeni...
Gdje su danas ti apostoli? Mnogi su poginuli, drugi izranjavani i oboljeli, umirovljeni. Kao da za apostolski posao postoji dobna granica ili je apostolski posao gotov?
Dobro, pospremili smo u ropotarnicu povijesti te apostole. Gdje su suvremenici? Od njih se ne traži borba na život i smrt, već odanost, rad, poštenje i odmak od komunističke prakse kao što su nepotizam, korupcija, fingirani rad birokratskog aparata, izmišljena radna mjesta i politička podobnost. Potrebna je promjena paradigme.
Je li lakše bilo ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu ili promijeniti komunistički mentalitet?
Već se polako nazire tko je izdao Tuđmanovu ideju neovisne, samostalne, srednjoeuropske, uljuđene Hrvatske temeljene na kršćanskim vrijednostima, narodnjaštvu, radićevštini i starčevićanstvu. Naravno da pritom ne mislim na one koji nikad nisu prihvatili Tuđmanov projekt ili bilo kakav alternativni koji bi rezultirao samostalnošću i otadžbinu sveo u granice domovine.
Mislim i ciljam na Jude.
