Nakon što je Ivana Ninčević Lesandrić izišla u javnost kritizirajući hrvatsko zdravstvo i tretman koji žene dobivaju uoči, tijekom i nakon poroda, ne prestaju stizati reakcije žena koje su se suočile s nemilosrdnim uvjetima u hrvatskim bolnicama.
Tako se na Facebook stranici Iskustva mama u HR rodilistima/bolnicama objavljuju svjedočanstva žena. Danas je objavljeno jedno zaista traumatično iskustvo rodilje, prema čijim su riječima zauvijek uništeni snovi o normalnom životu njezine kćeri.
Njeno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
02.09.2015 god. Rodila sam predivnu zdravu djevojčicu Anabelu u KB Sveti Duh, a porod kao porod prošao je ok. Taj dan bila sam jedina u boksu i nije bilo nikakve gužve.
Prvih 24 sata je prošlo uredno, nakon toga počinjem primjećivati da s djetetom nešto nije u redu. Ne mogu ju probuditi, ne želi jesti. Želim napomenuti da mi je ovo četvrto dijete tako da imam iskustva. Zovem sestre i iznosim im svoju zabrinutost, kad ono hladan tuš, slušam rečenicu “mama je rodila četvero djece pa odmah misli da je pokupila svu pamet svjeta i postala doktor”, a nakon koje se okrenu i odlaze!
Navečer nakon vaganja dolazi mi pedijatrica sva zabrinuta, da što ja to radim da moje dijete gubi na kilaži. Istoj govorim da sam već zvala sestre jer mi djete ne želi jesti, samo spava, a ja ju ne mogu probuditi!
Dotična mi upućuje riječi da imam lijeno dijete, a očito ni ja nisam bolja. Sljedeći dan je protekao u mom moljakanju da se dijete pregleda jer nije normalno da spava po 5-6 sati. Svaki put sam odbijena sa uvredljivim odgovorima i optužbama kako nisam normalna, sigurno sam dobila post porođajnu depresiju, da ih ne zamaram jer oni imaju i ovako previše posla.
Po otpustu kući pitala sam zašto djetetu nije vađena krv, a svoj mojoj djeci su vadili. Rekli su da nema potrebe za time jer djete je zdravo. Upitam kako to znaju kada djete ne jede i samo spava, a oni opet da smo obje lijene i da se ja malo trgnem.
Dolazimo doma, Anabela sve više i više spava. U 20 sati uspjela sam ju malo nahraniti, nakon toga počela je čudno stenjati, mislila sam valjda grčevi (inače nemam iskustva s time ). Do ponoći sam ju probala u još par navrata nahraniti, ali bezuspješno. Od umora sam zaspala. U sedam sati ujutro skačem iz kreveta i shvaćam da ona nije jela od 20 sati. Brzo ju budim i stavljam na prsa koja ne želi prihvatiti, dijete je malaksalo i stenje. U 7 sati i 30 minuta zovem pedijatra koji me upita dali dijete ima temperaturu.
Vadim toplomjer, mjerim. Dijete ima 38.3 temperaturu. Pedijatar me upućuje da se vratim na Sv. Duh pa neka oni tamo dalje poduzmu što treba. Dolazimo u bolnicu. Prvo ide paljba da što tu radimo, oni su dijete otpustili i nemaju više veze sa njom.
Nakon naše upornost pristaju pogledati dijete, dolazi prim.dr.sc. M.Stanojević. Uzima dijete koje je tromo i u bolnim jaucima, štipa ju po tijelu neprestalno gunđajući da što mi tu radimo, zaključuje da je dijete savrseno zdravo. Zdravo???? Pa dijete stenje, malaksalo, tromo i ima temperaturu. Isti živčano uzima toplomjer i mjeri. Toplomjer pokazuje 37.3, zaključuje da ja imam psihičkih problema i da lažem.
Dijete je njemu savršeno zdravo, neka odem doma, a baš ako želim mogu i u Vinogradsku pa da me oni uvjere kako je dijete odlično. Isti ne želi napisati otpusnicu no inzistiram pa opet nervozno, živčano i osorito piše kako je dijete zdravo ali eto on preporuča odlazak u Vinogradsku (treba se zaštiti, papir sve trpi). Uzimamo dijete i odlazimo do Vinogradske, a samo što smo stupili nogom na odjel djetetu se naglo pogoršava, odmah mi ju uzimaju iz ruke.
Ja im ukratko govorim sažetak svih događaja, primaju se za glavu i izbacuju me van, svi su se uskomešali, doktori samo ulaze i izlaze. Nakon 30 minuta do nas dolazi doktorica, pa još jedna doktorica, medicinske sestre me okružuju, jedna drži času sa vodom i nekakve tablete, govore da sjednem... A ona čujem “dijete se nalazi u inkubatoru, ima teški novorođenački meningitis, izvukli smo samo gnoj, nije bilo likviro, na porodu su ju zarazili sa bakterijom, budite uz nju jer svaki tren može umrijeti , sumnjamo da će preživjeti ” ..... tri mjeseca se borila za život u zaraznoj, prošla niz operacija glave ,kada smo nazvali sv. Duh da im kažemo kako djete ima meningitis ne da bi im prijetili već da se i netko drugi nije zarazio, dobili smo pljusku da šta mi hoćemo od njih!
Ni hvala što ste nam javili, ni kako je dijete, a oprostite tu riječ ne poznaju. Moje dijete danas ima 3 godine, a u međuvremenu je oboljela od tumora kao nuspojava agresivnog liječenja, sada ima simptomatsku epilepsiju. Živimo dan po dan jer ne znamo da li sutra postoji, ne znam dali ću ju sutra imati u svom zagrljaju, a zašto ?
Zato što se nekome nije dala izvaditi krv, mora se piti kava i tračati. Lakše je izvrijeđati majku, optužiti ju da drami u prazno, reci da ima post porođajnu depresiju, no ništa ne poduzeti za istu.... brigo moja prijeđi na drugog.
Jedan mali život je uništen, zdravo dijete sada je invalid, nema mozga, a možda nema ni sutra, jedna sedmeročlana obitelj je ranjena i živi u 24 satnom strahu.... zašto .... sve se moglo lako riješiti samo da su odmah reagirali kada sam im prvi put rekla djete spava 5 sati i ne jede. Svi simptomi su tu bili ali oni ih nisu htjeli vidjeti ... jer morali su piti kavu
[fb_pe url="https://www.facebook.com/imHRrodilistima/posts/2187431287955123" bottom="30"]
