Dok se čeka isplovljavanje talijanskog feribota Moby Drea s rive u splitskom Škveru (ili uzimanje u tegalj, još uvijek nije jasno za koju opciju će s odlučiti vlasnici iz Messine), dok na Brodosplitovim navozima vlada mir i tišina, svašta se ‘kuha’ u pozadini.
OK, ono najvažnije se nije promijenilo, a to je da je država putem nadležnih ministarstava ‘otkantala’ Moby Drea i praktički zabranila Brodosplitu ovu ‘faturetu’… Ponovimo ukratko: ima tome mjesec dana kako je javnost doznala da je škver dogovorio posao skidanja oplata, unutarnjih pregrada s 50-ak godina starog broda. Navodno je cijena za taj posao bila nekih pola milijuna eura, a problemčić je ispao kada se doznalo da je u pregradama azbest, nekih 350 tona azbesta. Građani i udruge su se odmah pobunili, pod lajt-motivom kako je nama dosta i našeg azbesta organizirani su prosvjedi. Nije pomoglo to što su iz Brodosplita uvjeravali da imaju sve potvrde, ateste i dokumentaciju za takav posao, da će se sve raditi po pravilima struke te da će se paneli s azbestom ‘odvidavati’, nikako kidati, kao i da će odmah biti ukrcani na kamione tvrtke ovlaštene za zbrinjavanje i odvedeni u nepoznatom smjeru, navodno izvan RH…
"Izbjegavajte brodove i trajekte..."
Imajući dosadašnja iskustva s Debeljakom, vlasnikom DIV Grupe, ali i inače s institucijama i tvrtkama po pitanju zagađivanja okoliša, nije za zamjeriti građanima (pre)veliki oprez. Pa su onda, uz asistenciju gradske vlasti, intervenirali iz Zagreba, iz Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije te iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture – izdano je Rješenje o napuštanju Brodosplita i našeg teritorijalnog mora.
To je ukratko pregled slučaja. I dok je generalni stav javnosti protiv ovog i ovakvih poslova, ima i onih koji govore nešto drugačije. Viktor Simončić, recimo. Životopis jedva stane na 15-ak stranica, no vrijedi izdvojiti da je svojevremeno bio pomoćnik ministra u Ministarstvu graditeljstva i okoliša, zadužen za sektor okoliša, da je u Sloveniji bio Savjetnik Vlade pri Ministarstvu okoliša i prostornog planiranja, a prije i poslije radi u brojnim privatnim firmama i objavljuje radove u znanstvenim publikacijama i časopisima. Diplomirao je tehnologiju nafte i petrokemije (Sveučilište u Zagrebu), a titulu doktora tehničkih znanosti stekao iz oblasti kemijskog inženjeringa na Sveučilištu u Karlsruheu, Njemačka.
- Državu su doveli u stanje da ulica ruši projekte. Dovoljno je da se skupe "tri domaćice" (ništa protiv njih - cijenim mudrost pravih domaćica), država ustukne pa projekt propadne. Komunikacija nemoguća. Ne bi me začudilo da će država morati platiti nastale troškove i nadoknaditi dobit Brodosplitu… A Splićanima preporuka: Izbjegavajte brodove i trajekte, puni su pregrada od azbesta! - iz prvih rečenica jasno kojeg je stava naš sugovornik.
- Uklanjanje pregrada od azbesta u brodovima posao bez utjecaja na okoliš i zdravlje. Kada u meni progovara inženjer, kojeg na ovim prostorima nema tko slušati, onda bih rekao da je brod iz kojeg su se trebale skinuti azbestne pregrade, bezopasan posao. Nema baš nijednog stručno-okolišno-zdravstvenog razloga da se taj posao ne obavi u splitskom, ili bilo kojem drugom škveru. Pregrade bi se skidale u unutrašnjosti broda. Sukladno obaveznom tehničkom standardu uklanjanja azbesta, sva vrata i prozori bi morali biti zatvoreni. Azbest i azbestna prašina bi ostali unutar broda. Pitam se, jesu li za taj posao uopće trebale posebne dozvole. Smatram da nisu bile potrebne, jer Brodosplit gotovo sigurno ima u radnim postupcima i postupak razgradnje broda, a svaki brod ima pregrade u kojima je i azbest. Uvjet je da Brodosplit osigura konačnog zbrinjavanje azbesta. Ali ni to nije problem. To bi moglo biti neko od odlagališta koje ima posebne kazete za pohranu azbesta, ili dogovor s nekim da se azbest izveze. Ima jako puno onih koji bi to rado učinili.
Vjerujem da Brodosplit ima potrebne dozvole, jer su u škveru obavljali remonte i rezali brodove. Ishitrena naredba da brod mora napustiti Brodosplit mogla bi postati jako skupa. Čak sam uvjeren da bi država lako mogla snositi nastali trošak i gubitak zarade Brodosplitu.
Ostavljam malu rezervu, da su neke dozvole možda bile potrebne. Ako jesu, da li se radi o presedanu. Naime, imaju li sva brodogradilišta u Hrvatskoj, koja se pusta desetljeća bave remontima, takve dozvole? Naime, u Hrvatskoj, osim Brodosplita – Remontno brodogradilište, koji u sklopu većih projekata radi i rezanje brodova za otpad ili reciklažu, prema društvenim mrežama iskustvo s rezanjem vojnih i trgovačkih ima brodogradilište Viktor Lenac (Rijeka – Kostrena), a Brodotrogir – Remont i Servis - ima opremu i infrastrukturu za rezanje starijih brodova, koju vjerujem koristi. Manja brodogradilišta i specijalizirane tvrtke u Šibeniku i Lošinju povremeno obavljaju rezanja manjih brodova ili jahti.
Ponavljam, kod remonta, s i bez rezanja brodova i jahti, u svim brodogradilištima se susreću s azbestnim pregradama? Znači li ovaj presedan da u buduće nijedno brodogradilište neće smjeti primati stare brodove i da je to konačni kraj brodogradnje kod nas?
Hoće li država, po principu splitske prakse zabraniti obavljanje remonta brodova koji imaju azbest? Digne li se, na primjeru Splita, narod Kostrene, Trogira, Šibenika, Lošinja…. Po logici, kada ne može kod njih zašto bi kod nas, ne bi me čudila takva ludost.
Struka kojom se bavim je ona koja određuje koje mjere su potrebne, da kod neke djelatnosti ne dođe do onečišćenja/zagađenja urbanog i prirodnog (ne radnog!) okoliša. Što se tiče azbesta, jedino što može utjecati na zdravlje čovjeka su čestice prašine, koje se uspješno neutraliziraju jednostavnim mjerama zaštite na mjestu rada. Azbest nema ni kemijskog i/ili biološkog negativnog djelovanja na vrste u prirodi. Ono što znam je, da kod uklanjanja pregrada koje u sebi sadrže (i) azbest, uz standardne mjere zaštite okoliša, ne može doći do onečišćenja u okolišu. Upravo zbog te činjenice, za onečišćenje azbestom okoliša ne postoje granične dopuštene vrijednosti.
Riječ "azbest" dolazi iz grčkog "asbestos" = neugasiv. Počeo upotrebljavati u vrijeme Antike, u tkaninama otpornih na vatru, u lampama i svijećama. U tehnici se smatra “čudesnim materijalom” jer je jeftin, nezapaljiv, odličan izolator i nepoderiv.
Azbest se koristi(o), u građevinarstvu i industriju, u proizvodnji raznih aparata široke primjene, poput peći, kotlova, cijevi za grijanje i vodovod, klima uređajima, tosterima, sušilicama za kosu, hladnjacima...
Posljedice velike izloženosti azbestnoj prašini radnika, koji su desetljećima radili u radnom okruženju s visokom koncentracijom prašine, u vrijeme kada zaštitna oprema praktički nije postojala u preradi azbesta su se počele uočavati početkom sedamdesetih prošlog stoljeće. Objavljuju se medicinski dokazi o azbestozi, karcinomu pluća i mezoteliomu. Bolest se znala pojavljivati i kod ukućana radnika. Kod domaćica koje su čistile i prale radnu odjeću ali i kod drugih, jer se, u neimaštini, za prekrivače, tako barem kažu, znalo koristiti vreće u kojima je u tvornice dolazi amorfni azbest, iz rudnika. Neke vrste čestica azbesta, znaju biti u obliku oštrih iglica – vrha koplja. One se zabadaju u pluća, gdje zbog postojanosti azbesta i ostaju. Kada ih se, nakon višegodišnje izloženosti, skupi veći broj, može nastati oboljenje.
Zamjenski materijali su u pravilu znatno, pa i višestruko skuplji od azbesta
Zbog mogućih posljedica, neke države su postupno počele ograničavati i zabranjivati upotrebu azbesta. Zabrana se u pravilu odnosi na proizvodnju, prodaju, uvoz i novu ugradnju materijala koji sadrže azbest — ne na njegovo prisustvo u starim objektima i uređajima. Trenutačno je to učinilo nekih 55 država. U EU je potpuna zabrana azbesta uvedena 2005. godine. Hrvatska je zabranila upotrebu azbest 2006.godine, uz prijelazna razdoblja za uklanjanje.
Sjedinjene Američke Države, prema zadnjim dostupnim podacima (2024.) nisu uvele zabranu korištenja azbesta. Agencija zaštite okoliša (EPA) donijela je regulaciju o postepenoj zabrani korištenje jedne vrste azbesta, oblika „chrysotile“, do 2037. godine…
Indija, Kina, Rusija, Brazil, Kanada,…, nisu, dijelom ili u potpunosti, zabranili korištenje azbesta.
Oni koji više ne koriste azbest, zamijenili su ga drugim materijalima, čija proizvodnja je višestruko energijski zahtjevnija od azbesta. Zamjenski materijali su u pravilu znatno, pa i višestruko skuplji od azbesta. Upitno je da li je utjecaj LCA – Life Cycle Assessment – utjecaj na životni vijek – od proizvodnje, do korištenja i prestanka korištenja – alternativnih materijala povoljniji od azbesta, uključujući i utjecaj na zdravlje. Alternativni materijali se dobiju ili iz anorganskih sirovina (staklena i kamena vuna, cement, metal za krovove,...), što uključuje rudarenje i obradu na visokim temperaturama, i onim > 1400 C ili „nafte“ (teflon, aramid, preoksidirani poliakrilonitril – PAN, bitumen za šindru...), sa svim posljedicama koje prerada nafte nosi sa sobom. Emisije „eq.CO2“ su kod njihove proizvodnje višestruko veće nego kod azbesta. Zbog skupoće, toplinsku izolaciju kuća može si priuštiti manje ljudi.
