Kada smo 18. studenoga u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara sudjelovali u Koloni sjećanja koja je išla od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja, na Mitnici smo sreli skupinu stranih veterana, koji su se tijekom Domovinskog rata borili za Hrvatsku.
Jedan od njih je Michael iz Njemačke, koji je bio na više bojišta u Hrvatskoj, od okolice Siska i Petrinja, pa do istočne Slavonije i Orašja, u kojem se Hrvatska vojska zajedno s Hrvatskim vijećem obrane također borila kako bi obranila Slavoniju od srpskog agresora.
"Srbi nisu štedjeli civile, nismo to mogli gledati"
– Kako sam devedeset i prve odlučio doći u Hrvatsku? Pa jednostavno – televizija je bila zapljusnuta vijestima o žestokim napadima jugoslavenske vojske koji su zajedno s njima pridruženim pripadnicima paravojnih postrojbi samog početka rata u Hrvatskoj radili zločine, prije svega napadajući sela, a potom i gradove. Nisu štedjeli civile, a među njima ni djecu. Mi to jednostavno u Njemačkoj nismo mogli mirno gledati. Pa Njemci su oduvijek bili prijatelji hrvatskog naroda.
Ja osobno u početku sam počeo slati humanitarnu pomoć, a vrlo brzo sam se povezao s prijateljima iz drugih zemalja, koji su slično razmišljali. Naime, svi smo se prije devedesete bavili padobranstvom, tako da nas je i danas u Vukovaru petnaestak iz više zemalja, Njemačke, Francuske, Švedske, Nizozemske, Belgije, Engleske.., koji smo došli odati počast žrtvama iz Vukovara i okolnih mjesta, koje su Srbi pobili na Ovčari, u Vukovaru i Borovu Naselju – kaže nam Michael, koji na svojoj kožnoj jakni ima hrvatski grb s amblemom jedne od udruga iz Domovinskog rata.
Izvidnici i diverzanti
Pitamo ga jesu li on i njegovi prijatelji, strani bojovnici koji su s njim došli u Vukovar, bili padobranci i u Hrvatskoj vojsci?
– Ne, ne, u Hrvatskoj vojsci smo uglavnom bili izvidnici, a potom i diverzanti. Sve to smo radili u suradnji s domaćim, hrvatskim vojnicima, koji su odlično znali terene, a mi smo sve terene upoznali radeći zajedno s njima. Srpska vojska, takozvana jugoslavenska vojska i paravojska, četnici, imali su jaka oružja, tenkove, transportere, brodove, avione, ali junačko srce, koje su imali Hrvati i njihovi strani prijatelji – nisu imali.
– Ma, ti srpski agresori, sve su to bile kukavice, što se pokazalo tijekom rata. Jer, bili su najjači, kad su se iživljavali nad civilima. Čim bi naišli na jaki otpor, nisu nam mogli ništa – uključio se u razgovor Andy, Šveđanin s kojim je s Michaele također hodao u Koloni sjećanja. I on je bio dragovoljac u Domovinskom ratu.
Zajedno su se borili, kao i većina stranih dragovoljaca, u Hrvatskoj uglavnom do veljače 1991. godine. A onda su napustili Hrvatsku. Zašto?
"Svi smo ovdje naučili hrvatski"
– Pa, u siječnju 1992. godine Hrvatska i Srbija su potpisale Sarajevsko primirje. Nakon toga naše su nas matične zemlje poznale da se vratimo u naše domovine, što nas je većina i učinila – kaže nam Andy. Ali, dodaje:
– Hrvatsku smo nastavili humanitarno pomagati, a s prijateljima iz Hrvatske smo ostali u kontaktu do danas – kaže nam Andy.
Na to će Michael:
– Vidite kako govorimo. Ne pričamo na engleskom, iako ste se vi tako nama obratili, ali smo odmah prešli na hrvatski. Jer, svi smo ovdje naučili hrvatski, govorimo ga, kako vi kažete "indijanski", ali ga govorimo tečno i razumljivo, zar ne? – sa smiješkom će nam Michael. Koji nam je odmah kazao i kako želi nešto razjasniti.
– Nismo mi nikakvi strani plaćenici, što srpski mediji vole isticati, a to prihvaćaju i neki hrvatski mediji. Ne! Mi nismo bili plaćenici, mi smo bili dragovoljci, koji su došli pomoći Hrvatskoj i Hrvatima, jer ste se ovdje borili za slobodu, a bili ste napadnuti. I izborili ste slobodu, što uvijek slavimo.
Uostalom, i dosta je stranih ratnika koji su se borili za Hrvatsku, ovdje i poginulo. Svi mi svake godine patimo kad su obljetnice Vukovara i Škabrnje, a slavimo kad je obljetnica Oluje, veličanstvene pobjede kojom su srpski agresori pobijeđeni.
Svima nama ovdje, cijeloj grupi stranaca koji smo danas u Vukovaru, Hrvatska je druga domovina, i to uvijek govorimo – kaže Michael.
Iskustvo iz Afganistana
Tako je, Hrvatska nam je druga domovina! Kao što je bila i Jean Micheleu Nicolieru, koji se iz Francuske došao boriti za Hrvatske obrambene snage u Vukovar, pa su ga srpski zločinci kao ranjenika odveli iz bolnice i likvidirali na Ovčari – dodaje Andy, koji danas živi u Švedskoj, ali svake godine dolazi više puta u Hrvatsku.
Baš kao i Nijemac Michaele, koji ima iskustvo i iz Afganistana, u kojem je bio kao pripadnik Wehrmachta. No, Hrvatska mu je, kao i Andyju, u srcu.
Nijemac Michele je danas pripadnik veteranske udruge Combat Veteran. U njoj veterani zainteresiranim ljudima žele na tribinama objasniti prosvijetliti zašto su otišli u ratove izvan Njemačke, bilo kao dragovoljci (Hrvatska), bilo kao pripadnici UN-ovih misija (Irak, Afganistan, Egipat). Obavljaju obrazovni rad u školama i društvu i politički su uključeni u veteranska pitanja. To su invaliditeti koje su zadobili tijekom obavljanja vojne službe, kao i terapije koje imaju pravo koristiti.
– Većina veterana se vraća zdrava iz njihovih misija, ali ranjeni i teško traumatizirani vojnici trebaju našu podršku – za kraj će Michaele.