Strah se uvukao u ono malo stanovnika što je ostalo na tromeđi Bosne, Dalmacije i Hercegovine, gdje su sela Vinica Mala i Vinica Velika. Graniče ta sela sa selima u Hrvatskoj, Aržanom i Studencima. Do prije nekoliko mjeseci prelazili bi jedni drugima u samo nekoliko minuta preko malograničnih prijelaza, ali od ožujka moraju okolo automobilima kružiti do međudržavnih prijelaza Prisika ili Kamensko kako bi došli u Aržano ili Cistu i Studence, piše 24 sata.

– Eno, vidiš tamo onaj malogranični prijelaz Vinica Mala. Uredili ga i sad zatvorili, a da je taj prijelaz bio otvoren, ne bi našeg Marijana oteli migranti – dočekuju nas u Vinici Velikoj stanovnici koji nisu voljni fotografirati se, ma ni ime reći da im u novinama iziđe.

Jesu zato za razgovor, kažu došla im voda do grla, nitko ih ne razumije, a još manje vjeruje u njihove priče, a oni, oni svako malo pronalaze ostatke migrantskih pohoda u ove krajeve. Ima li migranata, pitamo.

– Mi ih nismo vidjeli, a i da jesmo, neće oni ništa. Pitaju čašu vode, punjač za napuniti mobitel i stalno ponavljaju ‘Kroejšen’ – uz smiješak će radnici koji napominju kako su iz Tomislavgrada. Pitoreskna sela uz polje i pokoji seljanin koji nam prepričava priču od prije neki dan.

– Je, oteli su našeg Marijana. Ma ne bi on lagao, ozbiljan je čovjek. Ima i onih koji mu se rugaju, kažu laže Marijan. Ma što bi čovjek lagao, sve mu ruke izgrebane od drače i granja dok ih je vodio okolnim stranputicama do granice sa susjednom RH – govore Viničani za 24 sata. Vijugava cesta vodi nas dalje.

Napušteni zaseoci, reklo bi se “ni pasa ni mačke”, a kamoli ljudi. Šiške, Babići zaseoci su koje tek brdo dijeli od susjedne Hrvatske. Dida Marijana u selu nema. Otišao čovjek obitelji u Split. I jutros ga tražila policija, ispituju ga. Dosadilo čovjeku, kažu njegovi sumještani. Korona je migrante malo zaustavila, ali ljetom su rute proradile.

– Na onom docu smo im šatore našli. Vidite ove šume okolo, tko bi ih pronašao u ovoj divljini. Puta se klone, a šuma i noć su im najbolji saveznik. Ne bi oni znali snaći se u ovim bespućima da nemaju i saveznika među domaćim stanovništvom koji dobro poznaju ove krajeve i koji za veliki novac odrađuju ture – govore tri muškarca.

– Strah nas je i za sebe i za svoje obitelji. Rasvjete po selima nemamo, vrata noću zaključavamo, škure zatvaramo. Njima je noć najbolji saveznik, a policija prođe ovuda u autu i to ti je sve. Migranti prijeđu na hrvatsku stranu, hrvatska policija ih uhvati, s njima u kombi i ponovno u BiH. Oni jadni lutaju i čekaju priliku. Od sto puta jedan će upaliti i uspjet će im – pričaju Viničani.

Saznajemo da ih pojedinci dovedu do Buškog blata pod izlikom kako je to more. Oni vjerujući da su u Hrvatskoj debelo plaćaju, a još su u BiH.

– Tako ti je bilo i s našim Marijanom. Vraćao se od kćeri s ručka. Ona živi u susjednoj Hrvatskoj – pokazuju rukom sugovornici.

– Samo nas granica dijeli, a kako su ovaj malogranični prijelaz zatvorili, Marijan se uputio makadamskim putem, popriko. Vraćao se iz Podjarma na Aržanu u Babiće u Vinicu. To vam je svega sedamsto metara udaljeno jedno od drugog. Tu su ga zaskočila dvojica, jedan je imao i pištolj. Pokazali su na karti odredište i tražili od Marijana da ih odvede jer tu su ih čekali ostali migranti. Probijao se Marijan cijelo poslijepodne s njima. Ispričao nam je da ga nisu maltretirali ni fizički napadali. Imao je novčanik koji mu nisu dirali, ni mobitel. Ma njima vam je jedino cilj domoći se granice s Hrvatskom – nastavljaju svoju priču Viničani.

Prepričavaju i druge priče, da su nalazili šatore i odbačene stvari. U praznim kućama viđali bi svjetlo. U njihovim skoro napuštenim selima, osjeti se, uvukao se strah, javlja 24 sata.

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime