Ako ste ikada u jesensko ili zimsko predvečerje u vrijeme zalaska Sunca pogledali prema južnim padinama Mosora, možda ste na trenutak pomislili da su njegove padine i litice lijepe poput zlata. Ne čudi stoga da su mnogi značenje imena ove planine povezali s “Mons aureus”, što bi značilo zlatna planina. Jezikoslovci su ipak ovakvu pretpostavku odbacili i povezali s prastanovnicima ovog područja, Ilirima. Naziv Mosor moguće dolazi od ilirskih riječi mol = brdo i sor = izvor, a ova planina uistinu ne oskudijeva izvorima.
Posječenom izletniku i planinaru Mosor predstavlja jednu od omiljenih destinacija jer ima mnogobrojne uređene više i manje zahtjevne staze. Uz sve, na njoj se nalazi nekoliko planinarskih objekata od kojih je najpoznatiji i najomiljeniji planinarski dom Umberto Girometta. Ipak, književnica Tanja Mravak, koja se ove jeseni sjajno snašla u ulozi voditeljice jedne epizode “Planine” HTV-a, Mosor je nazvala prevarantom.
I dosita, tko je dublje zašao u surovi mosorski krš, zna da ova planina ima i ono svoje drugo, surovo i vrlo izazovno lice. A u novom nastavku rubrike “Šta’š doma” vodimo vas na turu koja otkriva sva lice Mosora.
Radi se o MPP-u, odnosno Mosorskom planinarskom putu koji spaja sve njegove bitne vrhove, te je jedna od oko 150 otvorenih planinarskih obilaznica u Hrvatskoj. Odmah naglašavam da se radi o stazi koja nije za početnike planinare i zahtjeva velik stupanj kondicije i planinarskog iskustva. O njenom težini najbolje govori podatak da se svlada visinska razlika od oko 3000 metara!
[Crveno]Optimalno je ovu dugačku stazu prijeći u dva dana, mada su zabilježeni pojedinačni slučajevi da staza prošla u jedan dan što spada u iznimno ekstreman pothvat.
Mosorski planinarski put idealno je I preporučljivo prolaziti u središnjim jesenskim i osobito središnjim proljetnim mjesecima (travanj, svibanj, listopad).[KRAJ]
Iako cijeli život planinarim Mosorom i gotovo da ne postoji staza koju nisam prošao, višegodišnja želja bila mi je proći MPP, što mi pošlo za rukom (nogom) u rujnu ove godine. Odmah ću naglasiti dvije stvar - pothvat je bio uspješan, tek uz manje posljedice u vidu popriličnih žuljeva, a potpuni je promašaj bilo izabrati vikend u kojem je temperatura zraka na splitskom području dosezala vrlo vrućih 35 stupnjeva. Iako takve vrućine ne mogu vladati u višim predjelima Mosora, bilo je dovoljno toplo da se “višak” Celzijusa odrazi na pojačano umaranje na dugim dionicama bez hlada kao i na iznimno veliku potrošnju pitke vode. Ovo je moja priča s rujanskog MPP-a…
Mosorsko planinarski put je dio poznate Via Dinarice. Sastoji se od 10 kontrolnih točaka, a posjet njima se dokazuje otiskom žiga u Dnevniku ili priloženom fotografijom s vrha.
Kontrolne točke su: 1. Debelo brdo (1044 m), 2. Kunjevod (1082 m), 3. Ljubljan (1262 m), 4. Ljubirna (1331 m), 5. Veliki Kabal (1339 m), 6. pl. dom "Umberto Girometta" (868 m), 7. Botajna (1196 m), 8. Sv. Jure (Kozik, 1319 m), 9. Trpošnjik (970 m), 10. Lišnica (950 m). Ova peseta je navedena jer sam mislio da je ona dio MPP-a dok nekoliko dana nakon što sam ga odradio nisam doznao da je relativno nedavno ukinuta!
Poprilična uzbrdica do Debelog brda, još jedna na Ljubljana, lako do VIckovog stupa i Velikog Kabla
Sve vrhove i točke MPP-a prošao sam više puta, ali nikada povezano. S obzirom na kondiciju, stabilno vrijeme i nadolazeće obveze, zaključio sam da je "sada ili nikada". MPP sam odradio u 2 dana, subotu i nedjelju. Prvi dan odradio sam s iskusnom mosorašicom, a krenuli smo iz kliškog sela Mihovilovići, nedaleko od Stelle Croatice.
Uspon je umjereno zahtjevan, na dijelu staze se ne mogu koristiti štapovi zbog strmih predjela. Bez problema stižemo do Debelog brda u prosječnom vremenu. Uslijedila je jedna od najzahtjevnijih dionica puta, a to je ona do Kunjevoda. Sve je puno škrapa i potrebna je puna koncentracija na ovom dijelu grebena. Novi značajan uspon je onaj do Ljubljana. Sunce je sada već dobro pržilo, dan je to u kojem temperature uz obalu rastu do 33°C. Znojenje i potrošnja vode su maksimalni, a hladovina vrlo oskudna. Stižemo do Ljubljana gdje susrećemo skupinu planinara iz Slavonije iz PK Gojzerica.
Radimo prvu oveću pauzu i krećemo prema četvrtoj točki, Vickovom stupu. Hoda se grebenom i ovaj dio staze nije zahtjevan. Sunce i dalje prži, hlada ni “za lijek”. Nakon pauze krećemo na zadnji vrh dana, Veliki Kabal, najviši vrh Mosora i petu točku MPP-a. Kasno je popodne i sunce napokon počinje slabiti, ali bez obzira na to i dalje je vrlo toplo i neugodno, što su rijetke pojave u ovom dijelu godine na 1339 metara.
Spuštamo se prema domu i uživamo u zalasku Sunca, iako je nizbrdo, umor je očit i valja biti oprezan na svakom koraku. U ranu večer stižemo do Umberta Giromette gdje su nas dočekuju Čile i Čiča, a priredili su nam bokun pikantnog rižota za večeru. Važno: Na prvi dan nosio sam 4 litre vode što se meni pokazalo APSOLUTNO NEDOVOLJNO! Voće se po ovoj žegi pokazao jedini pravi izbor, sendviči i meso su uglavnom nepodnošljiva spiza za vrućinu. Moja preporuka za ovako vruće vrijeme i dugotrajni greben: naranče, jabuke, cata je savršen izbor, grožđe, kruška, voćne kašice.
Na domu sam prespavao. Nakon buđenja slijedi kratki doručak, a krenuo sam dalje oko 8 ujutro, pokazat će se trebalo je i dosta ranije. Dan je opet vedar, po prognozi bit će i stupanj toplije nego u subotu. Poučen iskustvom sada punim 6 litara vode za dan 2, stavljam puno voća u ruksak. Put vodi preko skloništa Kontejner i bez velike žurbe stižem do točke 7, Botajne. Ne tražite točku na vrhu 20 minuta jer je desetak metara ispod vrha.
Potom slijedi meni vjerojatno najdraža dionica, ona do Kozika (Svetog Jure). Staza je prekrasna, nezahtjevna osim što je duga, jedan veliki dio je autohtona mosorska šuma što je spasonosno s obzirom na meteo uvjete. Moji žuljevi su sve veći, ali hodati se mora.
Na Kozik sam stigao točno u podne, tučem zvono na crkvici, unutra je divota od svježine s obzirom na debele kamene zidove. Najduža pauza dana s "ručkom" i krećem dalje na istok, prema poznatom prijevoju Rašeljka. Prvi dio te staze sam prošao početkom ljeta s kumom pa mi je sve bilo poznato. Onako, osrednje težak teren, pravi kamenjar, svakim korakom krš je sve ljući. Put prema Trpošnjiku, jednoj od točaka, prvotno je prolazio stazom koja je odvaja s grebena i ukoso kroz najžešći mosorski krš ide na to sklonište. Onda je ta staza ukinuta, a oznake namjerno neobnovljene, valjda zbog opasnosti na koje su na njoj nailazili planinari. Umjesto na to skretanje kreće se dalje grebenom prema istoku. Vrhunac je vrućine dana, mosorska ljut se užarila i opet, gubitak vode je maksimalan, a hlada nema. Stižem u meni dosad nepoznati dio staze prema Rašeljki i nadam se najboljem. Nažalost, u jednom trenutku nisam bio siguran jesam li na grebenu izgubio marku ili je jednostavna ukinuta zbog loše staze. Škrapa na škrapi, teški “divljak”, snađi se kako znaš i umiješ.
To mi je bila uvjerljivo najteža dionica jer meni ni izraženi uspon nije predstavljao problem, ali preskakanje s kamena na kamen preko škrapa u potpunoj divljini je to itekako bio. Tu sam izgubio možda 2 sat i bio sam prilično isfrustriran. Kada sam u jednom trenutku ugledao marku (planinarsku oznaku) 20-ak metara od sebe, kao sam Boga vidio! Dalje sam tom nelošom stazom stigao bez problema do Rašeljke. Stazicu prema Tropšnjiku s grebena jednostavno nisam moga naći pa sam radije odlučio na Lišnicu, najistočniji mosorski vrh dok je još dan. Nažalost, od Rašeljke do Lišnice staze je bila u uvjerljivo najgorem stanju koje sam vidio do sada na Mosoru, sve je bilo obraslo travom do pasa, divlje svinje su izrovarile veći dio staze pa se lako upada u rupe ili nailazi na klimava kamenja, a grane su na mjestima narasle preko staze. I markacije su izblijedjele. (U međuvremenu, PK Gojzerice iz Splita i službeno su dobile nadležnost za održavanje ove staze kao i one prema Zvčeanju, a do dana pisanja ovog članka već su odrađene dvije volonterske akcije markiranja i čišćenja staze). Srećom, prošao sam područje više desetaka puta, inače ne bihv preporučio nikom dok se staza ne obnovi! Dao sam “gasa” usprkos užasnoj boli zbog žuljeva, pa od Rašeljke do Lišnice stižem za 70 minuta. Sunce zalazi, radim kratak odmor na svojoj 9. točki MPP-a i krećem nazad na Rašeljku gdje dolazim u noć.
Krećem nizbrdo kamenom stazom, noćnih mušica je na čeonoj lampi je kao u priči. Iako potpuno iscrpljen, dajem dodani “gas” na zadnji uspon, a to je onaj preskočeni Trpošnjik. 6 litara vode sam potrošio i molim Boga da na tamošnjem izvoru ima vode. U 22:30 stižem do zadnje, desete točke, skloništa Trpošnjik na 970 metara. Iako potpuno iscrpljen, sretan sam i u nevjerici da sam zatvorio MPP. Voda se jedva cijedi iz izvora, ali uspio sam napuniti litru vode kroz 10-ak minuta što je bilo dovoljno da "preživim". Oprezno, ali brzo se spuštam do crkvice sv. Roka iznad Gata, a spust traje cijelu "vječnost". Stižem oko 0:20, a autom su me dočekali i spasili Maja i Slaven.
Tako sam ispunio još jedan svoj planinarski san, a bit ću iskren, teško ću poželjeti ponoviti isto.
Hvala MPP-a anđelima što su me/nas čuvali!
STATISTIKA MOG MPP-a:
[Žuto]Udaljenost: 45.21 km (zbog lutanja prema Rašeljki i uspona na Trpošnjik napravio sam skoro 7 km više nego što inače traje MPP)
Vrijeme: 27:51:17 (vrućina, prilagođavanja tempa i spomenuti problem prema Rašeljki)
Potrošene kalorije: 10,736 kcal
Ukupno svladana visina (uzbrdice): 3,080.3 m[KRAJ]
GARMIN TRAG I STATISTIKA: Link
Cijelu fotogaleriju s MPP-a pogledajte u nastavku:
