Jedan je susret prekratak…
Da mi je još jednom da je osjetim – miris djetinjstva, zvuk tamburice, korake po brodskom korzu. To nije tuga, to je čežnja. Čežnja moje bake za njezinom Zlatnom dolinom.
Pričala mi je o ravnici koja grije srce, o djetinjstvu uz Savu i šetnjama pod krošnjama topola. O mirisu rascvjetanih livada i zvuku fijakera što prolazi tik uz đakovačku katedralu.
Odrasla sam uz te priče i anegdote iz njezina “prošlog života” – onog prije nego se doselila u Dalmaciju.
Njezina Zlatna dolina i Sava, vinogradi i konji, Lipicaneri i kočije, Kopački rit, Papuk i Krndija.
Slavonija je baš kao moja baka – stara duša koja te grije žutim poljima suncokreta, beskonačnim pejzažima pšenice i nepreglednom ravnicom plodnog tla.
Od nje sam naslijedila tu ljubav – za ravnicu, za Slavoniju.
Za fiš što vrije na ognjištu, a i čorbanac mi još miriše kad zatvorim oči.
Za vino zlatne boje uz smijeh vinogradara, za rode koje se vraćaju na isto mjesto – baš kao i uspomene koje naviru jer ih veže mjesto.
I Vukovar – tih i ponosan, okupan suzama, ali čvrsto stoji kao opomena i snaga, kao rana koja nikad ne zaboravlja, ali uči generacije kako voljeti i ne odustajati.
Slavonija nije zaboravljena – ona se budi. Ili kako bi pjesma rekla – inati se.
Raskošna, ponosna, tiha i snažna. Sa slavonskog stola šire se mirisi dok zvuk tamburice i bećarca prožima ravnicu.
Ljudi su njezino najveće bogatstvo, njihova gostoljubivost, srčanost i bogata kultura poziva sve: (P)osjeti me, ali ne zaboravite…..jedan je susret prekratak.
Sadržaj je nastao u suradnji s Hrvatskom turističkom zajednicom kao dio projekta (P)osjeti me!
