Od početka školske godine prošlo je već mjesec dana, a još ne jenjavaju rasprave o najavljenim, obećanim i (ne)provedenim obrazovnim reformama.
Na svome službenom Facebook profilu ministrica obrazovanja Blaženka Divjak pokušala je objasniti što donosi dio reforme strukovnoga obrazovanja „s obzirom da u javnosti nikad nije bilo više netočnih informacija, krivih interpretacija i manipulacija.“
Neki su njezin pokušaj pozdravili, a neki su inzistirali na odgovorima na logična pitanja – jesu li novi programi uvedeni stihijski, kako je moguće da nastavnici tjedan dana prije škole dobiju obavijest da su ušli u pilot-projekt dualnoga obrazovanja, što će biti s profesorima koji gube satnicu te kako će se projekt evaluirati.
Dok čekamo odgovore, bilo je teško ne primijetiti zanimljiv diskurs Danijele Curiš, članice Središnjeg odbora HNS-a, u raspravi s nekolicinom nastavnika u kojoj sugovornicima imputira da omalovažavaju kolege koji rade na reformi. Jednoj od znatiželjnih nastavnica Curiš je odgovorila: „Politika nije moj posao. Radim privatno. S obzirom na vaš odnos prema radu, da se mene i druge porezne obveznike pita, ne bi (sic!) vas plaćali. Slika govori o vana (sic!) više od tisuću riječi.“
Generaliziranje ili argumentum ad hominem, nelijepa je ovo čestitka za Svjetski dan učitelja. Što god da nova reforma donese, nadamo se da će profesorima ostati dovoljno vremena da svoje učenike nauče aorist glagola biti, kad je već gospođa Curiš propustila tu lekciju.
Možda ne bi bilo loše i da učitelji, nastavnici i profesori prestanu plaćati porez, jer iz njezina komentara očito je da im ga netko drugi plaća. Sretan Svjetski dan učitelja!
