Je li moguće da je kroz povijest grad Solin dao samo jednog jedriličara? Iako je Solin grad na moru, Bambi je jedini kojega znamo. A nadimak je dobio kao sićušan dječarac koji je podsjećao na nejaku srnu, plahu i neukrotivu. U početku se bunio, kasnije je taj svoj nadimak prihvatio. Kako je recimo Zeki (Dražen Zečić) cijeli život biti malen i plašljiv? Nadimak Bambi je zapravo samo djelomično opravdao. Trostruki prvak Europe u klasi Finn, višestruki osvajač medalja sa svjetskih prvenstava, tri puta sudionik Olimpijskih igara – Peking, London, Rio de Janeiro. Počeo je u JK Zenta, tamo se afirmirao i potom prešao u JK Labud. Dakle, plah sigurno nije bio, neukrotiv možda. Pokoriti more ne možeš, ali možeš svoje konkurente. Bio je pravi, pravi je i sad nakon što je „jedro objesio o klin“, ali kad govorimo o natjecateljskom jedrenju. Dakle, početak Zenta, pa Labud. Tako smo započeli naš razgovor.
- U Zenti je bila i dobra priča i podrška. Ali napredak je trebao bolju logistiku. Meni je trebao klub s boljim suportom. JK Zenta je imao dobru volju, ali nažalost ništa više. Labud je odmah dao podršku u svim segmentima koje je u budućnosti značilo napredak.
Treneri Tonči Antunović Graja, Karlo Krpeljević, Marin Siriščević, pa jedan tim jedriličara kojem je pripadao nosili su ga do velikih uspjeha. Tonči Antunović, ekstra trenerska klasa nedavno je Bambiju poslao poruku: Hrvatski jedriličari na Olimpijskim igrama: London 12 jedriličara, Rio 8 jedriličara u šest klasa, Tokio 4 jedriličara u tri klase...
Pametnome dosta. Tko će jedriti za Hrvatsku nakon Igara u Parizu 2024.?
- HJS nije bio kolektivno jak da razvija olimpijsku priču na pravi način. Posljednje Igre u Riju su primjer. Tko će jedriti nakon Šime i Tonća? Još jedan olimpijski ciklus i bojim se da nećemo imati predstavnika na Olimpijskim igrama. Dvadeset godina dobrog jedrenja HJS nije iskoristio da napravi novi val vrhunskih jedriličara. Mi smo svi skoro pa bili obiteljski projekti. Tri su faktora uspjeha: Klub, sponzori (tvoj mecena) i Jedriličarski savez. Samo zajedno priča za vrhunski rezultat pije vodu. I Labud mora imati pravu suradnju s krovnom jedriličarskom asocijacijom. Ja sam nakon Rija ostavio kormilo. Nitko iz saveza nije došao i rekao: Hoćeš li biti s nama u savezu, pro bono, budi tu, dio nas? Imaš znanja i iskustva da guramo klasu Finn za sljedeći olimpijski ciklus. Mi se ne moramo volit i slagat, ali znanje i kapital nakon karijere koje nosim sa sobom je ogroman. Netko je rekao – nama to ne treba... To me žalosti. Generacije nemaju suport. Olujić i Bugarin, njima nedostaje iskustvo koje ja imam, ja im želim pomoć, ali instutucionalno to treba podići na veću razinu. Treba i unaprijediti sustav. Sad sam u JK Labud sa Žarom Deškovićem na čelu kao član Uprave kluba.
Zašto se događa da opada broj vrhunskih jedriličara?
- Ne moramo puno pričati. I u Pekingu smo bili brojniji. Bilo bi nepošteno krivit bilo koga. U svojoj kući moramo vidit šta i kako radimo. Nekad, nažalost mali, parcijalni interesi diktiraju važne odluke. Mi, mali individualni projekti bili smo prepušteni sami sebi. Sve šta smo dobili na osnovu rezultata namjenski se trošilo. Unatoč svemu, naš Savez nije uspio naći kvalitetne sponzore za podići ili zadržati kvalitetu hrvatskog jedrenja. I 300 regata na našem dijelu Jadrana. Jedrenje je važno za gospodarstvo naše države i naš turizam. Nekoliko stotina milijuna kuna ide u proračun od naših najvećih charter tvrtki. To je nevjerojatno. Skala ekonomske vrijednosti jedrenja pokazala bi svjetski raritet. Nautika počiva na jedriličarima, od Savudrije do Prevlake, a jedriličarski savez to nije prepoznao i pokušao napravit poslovnu priču koja zarađuje novac. Hrvati moraju dolaziti na Jadran, kao što idu na skijanje. HJS se nije potrudio napraviti impact. Ne može samo nekoliko pojedinaca koji idu na Igre biti bitni u hrvatskom jedrenju. Mi možemo biti zanimljivi, reklama, ali snaga je u malom djetetu koje je naučilo jedriti. Tu se kriju višestruke vrijednosti koje moramo potencirat. Jedrenje je najveći izvozni sport na našoj listi sportova. Koliko Hrvata jedri ljeti, a koliko ide na skijanje zimi?
Kako je izgledao tvoj put nakon karijere? Ti si uspio spojiti sport i poslovne izazove.
- Još sam aktivno neko vrijeme jedrio u finna, pa sam malo jedrio na krstašima. Bilo je projekt na maxi krstašu od 100 stopa, skupljao novog znanja i iskustva, te naravno kontakata. Nakon toga sam jedrio do OI u Riu, ali dobar dio me mučila dilema – zašto jedrim, smisao svega toga, kako doprinosim svijetu oko sebe...? Koja je poanta okretanja oko bovi? Ne postoji dual carrier u sportu, to je Amerika napravila. Upornost, ustrajnost, odricanja, sve nas to uči sport pa je to u poslovnoj karijeri sutra poželjno. Želim biti više od jedriličara. Nakon Rija je došla prilika da se zaposlim u tvornici „Salona“ u Solinu, to je bio iskorak u poslovni svijet, izrastao sam iz individualca u jednog od članova tima, naučio surađivat, komunicirat – a svoje vrline prebacit u poslovni svijet. Došao sam u kontakt s ljudima iz ACI-ja, od njih sam dobio poziv da se pridružim i pomognem razvit priču na tragu chartera, jedrenja, da pokušamo oživit duh ACI-ja kao vodećeg faktora u nautičkom jedriličarskom smislu. Tu sam preko tri godine, dobio sam jako dobru priliku ostvarit viziju, oživit priču kombinirajući jedrenje i business uz suport jedne jake tvrtke. Razvojni projekt se zove ACI Sail, u suradnji s tvrtkom NAUTOR SWAN u partnerskom smo odnosu kupili šest regatnih jedrilica iste marke koje u sebi nose najbolje tehnologije i priču oko dizajna, kompletnog projekta od strukture broda, materijala do podvodnih peraja koje generiraju dodatni uzgon. To su najpoželjniji brodovi na svijetu, vraćamo trendsetersku priču u jedrenju. Nadilazimo granice Hrvatske, naglasak je na tržište u zemljama koje su nam geografski bliže. U nekoliko godina ćemo stvoriti novi svijet jedrenja, baš ovdje u Hrvatskoj. Imali smo 300 regata na charter brodovima, na tzv. autobusima na moru. Ljudi su se naučili regatavat, ali nedostaje flota brodova s pravim sportskim karakteristikama. To smo mi napravili, ali ovakva situacija (pandemija) od nas traži strpljenje. Unatoč svemu, prošle su godine ipak organizirali seriju regata na Mediteranu gdje smo mi iznajmili svoje brodove. Na kraju sezone u Rovinju ćemo, nadam se, uspjet odradit jednu regatu.
Ivan Kljaković Gašpić Bambi, nekada najbolji sportaš Dalmacije i jedan od najboljih hrvatskih jedriličara svih vremena tako je iskoristio sport kojim se bavi da bi guštao u svojoj poslovnoj karijeri. Vozi ekstra moderne jedrilice, prave jurilice. I gušta. Ostao je na moru i na brodovima, hvatajući vjetar, prenoseći znanje i iskustvo na druge. Kao sportaš bio je iznimno uspješan, reklamirao je Lijepu našu po bijelom svijetu i modrom moru. Od kada je sredinom devedesetih počeo jedriti u klasi Optimist, od svih uspjeha u klasi Finnn na europskim i svjetskim prvenstvima, na Olimpijskim igrama pa sve do današnjih dana ispričao je priču. Dobru priču o talentu, radu, odricanju, upornosti i velikoj želji. Kako jučer, tako danas, tako i sutra. Bambi.
