Ljudi poput Ane Sršen više su od sporta, života, više od priče o uspjehu. Kao maloj djevojčici s otoka Mljeta dijagnosticiran joj rak sarkom zbog čega joj je amputirana lijeva noga. Mala tinejđerica s 13 godina nije se predala, počela je trenirati plivanje u Zagrebu. Sport joj je pomogao da uspije. Bila je četiri puta na Paraolimpijskim igrama, dva puta četvrta, obarala je svjetske i europske rekorde, osvajala medalje s istih. Sport je učinio svoje i kao u najsretnijem filmu sretno se udala i još sretnija rodila dvoje djece, Vida i Luciju. Osnovala je plivački klub Natator koji radi skoro već 20 godina. Dopredsjednica je Hrvatskog paraolimpijskog odbora. Prava je, uspravna, dostojanstvena, omiljena.
Sport je učinio svoje, Učinio je da se Vaš život može normalno nastavti.
- Da, da, meni je sport pomogao da otkrijem sebi najbolje u sebi. Obogatio me kroz život. Pomoću sporta sam puno lakše prihvatila samu sebe i svoj invaliditet. Isto tako sam naučila kako se maksimalno predati onomu što radiš, izgradila sam samopouzdanje i poštovanje prema sebi i drugima.
Jeli za Vas kao djevojčicu bio veliki šok kad ste ostali bez noge?
- Pa je. Ali gore je bilo mojim roditeljima jer nekako ja sam uvijek bila vedra i optimistična i uvijek sam nekako da će stvari biti dobre. Nisam možda mogla objektivno sagledati sve stvari koje bi se za vrijeme bolesti mogle dogoditi. Za razliku od mojih roditelja koji su više bili svjesni onih negativnih posljedica koje je ostavio rak sarkom. Njima je bilo puno teže, dok sam ja sve to gledala s neke vedrije strane. Imala sam samo 13 godina kad se to događalo, bila sam na terapijama, operacijama, i to je ono doba kada sam ulazila u pubertet i kada mi je jako važno bilo da budem jednaka kao i moji vršnjaci. Ja sam se tada počela razlikovat od njih, prvo mi je otpalada kosa, kasnije sam izgubila nogu i to je bilo nešto što je utjecalo na moju psihu. I onda sam nekako, čim sam došla iz bolnice doma skočila u more i osjetila slobodu pokreta koji mi se jako svidio, svidio mi se boravak u tom mediju u kojem sam mogla bit slobodna, bez proteze. I što sam više jačala svoje tijelo, nekako sam plivajući jačala i svoj duh.
Što sam bolje bila utrenirana, i moje su misli nekako puno bile fokusiranije, stabilnije. Tako sam utjehu nalazila u plivanju i kasniije mi se pružila prilika u Zagrebu da se upišem u plivački klub. To je bilo ostvarenje svih mojih želja, jer ja sam, od kad pamtim za sebe htjela biti plivačica. A nisam imala mogučnosti jer sam živjela na otoku Mljetu gdje nije bilo niti kluba, niti trenera, a kamoli bazena. Dogodilo se da kada sam ostala bez noge zapravo dobila priliku ostvariti ono što sam oduvijek željela.
Vi ste zapravo bili preteča paraolimpijskog sporta u nas uopće, bili ste pravi put i motivacija za mnoge u sličnoj situaciji.
- Ja sam od početka imala želju u sebi da motiviram što više ljudi da se bave plivanjem. Jer meni je plivanje toliki užitak da bi ja željela da svi plivaju, a posebno osobe s invaliditetom. Jer, kao što sam ja ojačala svoje tijelo i duh vjerujem da to mogu i ostali invalidi. Danas postoje podaci da od pola milijuna osoba s invaliditetom u Hrvatskoj samo je 7% visoko obrazovanih osoba. Od toga je velik postotak, njih 80% su sportaši. To je dokaz da sport potiče ljude da budu i akademski građani i da se dokazuju kroz obrazovanje, društveni život.
Skoro 20 godina imate klub, zove se Natator. Jeli teško raditi s osobama s invaliditetom?
- Mi smo klub koji radi s djecom koja imaju invaliditet i s onima koji nemaju. Imamo bebe u programu, djecu s teškoćama, svake godine sve više djece s intelektualnim teškoćama što je nama neki novi izazov. Dodatno smo se educirali i sa stručnim službama osmišljavamo metode u timskom radu. Djeca s down sindromom traže drugačiji pristup, tjelesni invalidi sasvim nešto drugo. Trenutno nas je devet zaposlenih i moramo vršiti kontinuiranu izobrazbu ako mislimo pružiti našim paraplivačima kvalitetan rad.
Vaša djeca, Vid (12) i Lucija (8) godina, jeli oni isto treniraju?
- Da, naravno. Vid je samnom bio u Pekingu na posljednjim Olimpijskim igrama 2008. godine. Inače, u Kini djecu ne puštaju iz kuće dok ne napune tri mjeseca, a moj sin koji je bio tek nešto stariji gledao je mamu kako pliva. Kinezi su ga fotografirali na svakom koraku.
Postoje li neke Paraolimpijske igre koje su vam bile posebne? Čak četiri ste puta bili sudionica, od Atlante 1996, pa Sydney 2000., zatim Atena 2004. i Peking 2008. godine.
- Ove posljednje u Pekingu. Rezultatski nisam plivala najbolje jer sam nedavno rodila carskim rezom. Ali nisam htjela da moj sin Vid jednog dana čuje kako nisam na Igre otišla zbog njega. Pa sam povela i supruga i sina. Mnogi su taj moj potez osuđivali, ali oni najvažniji su me podržali.
Jeste li sada, nakon sportskih uspjeha, osnivanja obitelji i uspjeha s klubom zadovoljna i ispunjena žena?
- To Vi morate reći. Kako Vama izgledam?
Meni super, izgledate sretni!
- I jesam. Evo na posljednjem paraplivačkom natjecanju u Splitu plivala je djevojčica Marija Badrov koja sada ima 12 godina, a u klub je došla kao mala beba stara samo godinu i pol. Deset godina je u klubu i sada je otplivala dvije norme za Europsko seniorsko prvenstvo.U istoj kategoriji u kojoj sam se ja natjecala. To je meni super. Da nas nema kao kluba ta djeca ne bi plivala. Jednostavno im u društvu nitko ne bi dao podršku. jako sam emotivna kad goovorim o tome. jako mi je važno da toj djeci možemo pružiti mogučnost da dotaknu zvijezde. I treneri i roditelji moraju vjerovati u njih i rezultat će doći.
Kada jednom u sportu postignete vrhunski rezultat, sigurna sam da ćete u svakom segmentu svog života biti uspješni.
Tako dok krišom briše suze govori Ana Sršen, bivša paraplivačica koja je svoj život posvetila plivačima i plivačicama. Pomaže im da budu pravi, da ne klonu duhom, da izrastu u normalne ljude. Da pobijede! Da uvijek budu pobjednici, kroz život, kroz sport. sretna je, sama se izborila za to. Druge uči kako da budu sretni. I da znate, u tome i te kako uspijeva!