Splitski svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama, don Ante Žderić, u svojoj novoj Facebook objavi osvrnuo se na temu vjeronauka u hrvatskim školama.
Njegovu aktualnu objavu prenosimo u cijelosti i autentično:
VJERONAUKFREI
Već godinama u hrvatskom društvu traju polemike oko nastave vjeronauka u školama. Uočljivo je da se ta tema redovito pojavljuje na početku školske godine i, što je uočljivije, kada je govor o nekoj društvenoj krizi koju se pokušava dovesti u vezu s Crkvom pa i onda kada tema s Crkvom nema nikakve veze. Također je uočljivo da pitanje vjeronauka nikako da dođe na dnevni red ljudi koji su stručni u pitanju nastave, didaktike, pedagogije, prosvjete uopće. Tema se redovito razvlači u pljuvački nastrojenim i rastrojenim ostrašćenim raspravama u redcima novinarčića i autora na društvenim mrežama koji o temi kojom se bave imaju veze u jednakoj mjeri kao i antarktički pingvini (oni manji).
Zanimljivo je da se u spomenutim medijskim obračunima oko vjeronauka ne pridaje pažnja kvaliteti nastave, plana, programa sadržaja, interdisciplinarnosti ili spoznajnim i afektivnim ciljevima nastave. To, izgleda, nikoga ne zanima. Bilo bi zanimljivo provesti anketu koliko je onih koji se ovom temom bave u medijima i društvenim mrežama uopće ikada u rukama imalo udžbenik iz vjeronauka za bilo koji razred osnovne ili srednje škole. Ili koliko ih je uopće ikad u rukama imalo Zakon o školstvu i pročitalo što o toj temi tamo piše. Da ne govorimo o tome koliko je onih koji o ovoj temi polemiziraju i polemizirajući vrijeđaju uopće usporedilo slična iskustva drugih zemalja Europske Unije. Sve se to čini nevažnim. U prvom je planu ostrašćeno pljuvanje i vrijeđanje neistomišljenika na ideološkoj, profesionalnoj i - što je najžalosnije - osobnoj razini. Čast časnim iznimkama.
U spomenutom je kontekstu uočljivo selektivno pamćenje i manipuliranje činjenicama. Htio bih vjerovati da je barem dio takvog stava plod neznanja, a ne namjere, iako se čovjek ne može oteti dojmu medijske harange na sve što iole ima ikakve veze s vjerskim i nacionalnim. Pljuvači nastave vjeronauka u školi sebi za pravo uzimaju ono što drugima brane. Ako njihova djeca ne moraju slušati nastavu vjeronauka u školi - a po zakonu ne moraju - zbog čega im smeta da taj isti predmet u školi slušaju djeca koja i čiji roditelji to žele?! Nije li ovo pluralističko društvo u kojemu mora biti mjesta za sve naše različitosti?! Prvi bih bio protiv nastave vjeronauka u konfesionalnom obliku kao obvezne, ali protiviti se nastavi vjeronauka kao izbornog predmeta krajnje je degutantno i ideološki potkovano, ma koliko se god oni koji se za to zalažu pokušavali opravdati nekom slobodom mišljenja i odvojenošću Crkve od države. Ako takvi ne žele da im djeca u školi idu na vjeronauk - zakon im to omogućuje. Ali isto braniti drugima - krajnje je licemjerje pod maskom tolerancije.
Pedagoški standardi
Osim toga, čuju se kritike kako je nastava vjeronauka tijekom školske godine obvezna za one koji upišu izborni predmet. Naravno! To su pedagoški standardi! Jednako je sa svim izbornim predmetima! Nitko ne može upisati izborni Španjolski jezik pa odustati na pola polugodišta i upisati izborni Turski! Jednako je i s vjeronaukom i etikom i u tome se ni jedan izborni predmet u hrvatskom školskom sustavu ne ističe.
Ni jedno znanje nije suvišno. Tako je i sa sadržajem školskog vjeronauka. Iz iskustva prosvjetnog rada dobro znam da je vjeronauk predmet koji je zahvalno kombinirati s drugim predmetima i zajedno s učenicima uspoređivati kako npr. postanak svemira gleda Biblija, a kako suvremena astronomija. U nastavi smo niz sati posvetili obrađivanju Teorije velikog praska pojašnjavajući kako vjera i znanost na istu stvar gledaju iz različite perspektive. Jednako je i s kombiniranjem sadržaja nastave vjeronauka sa znanjem učenika iz zemljopisa, povijesti, glazbene i likovne kulture te općeg znanja i njihovog osobnog vjerničkog iskustva. Zajedno smo gledali dokumentarne filmove o Torinskom platnu, Kovčegu saveza, neobjašnjivom nastanku slike Gospe iz Gvaldalupea, potrazi s tunelima ispod Brda hrama u Jeruzalemu, Egiptu... I nitko me ne može razuvjeriti da bi jedan takav izborni predmet u školi bilo kome bio nametnut ili višak.
Ideološki ostrašćeno pametovanje
Povijest/zemljopis/vjeronauk. Bez i jednog od tih predmeta u školi učenici su uskraćeni i za znanje i pogled na svijet vrednovan iz perspektive vjere. Svaka rasprava koja bi polarizirala stavove po principu za-protiv nije ništa drugo nego ideološki ostrašćeno pametovanje. Za naše društvo histerije ništa čudno.
Uostalom, naše školstvo poznaje vrijeme od 45 godina bez vjeronauka u školskom sustavu. Je li time isti sustav bio bolji, pravedniji, sadržajniji, humaniji?! Sumnjam. Bi li to bio bez povijesti, zemljopisa ili vjeronauka kao izbornog predmeta?! Sumnjam. Tko ne vjeruje, nije ništa naučio iz povijesnog iskustva.
Umjesto da se bavimo sadržajem, humanim, pedagoškim ili didaktičkim vidom predmeta, bavimo se ostankom/izbacivanjem istih iz školskog kurikuluma. Ne čudi me, kad je nadležno ministarstvo na razini Grunfa iz Alan Forda. Mi ne trebamo čitati Alan Forda (za neupućene - strip groteske) - mi ga živimo.
