Misli mi lete Vukovaru, kako se bliže dani sjećanja na tragedije Vukovara i Škabrnje. Svake godine promatramo iste prizore mimohoda, zastava, cvijeća, svijeća i poslanstava koje iste polažu na grobljima i spomenicima. Sve je to lijepo. Hladni spomenici zahvalna su stvar. Ne postavljaju pitanja. Kao višegodišnji sudionik spomenutih komemoracija nagledao sam se takvih prizora.
Vukovar i Škabrnja zahvalne su prigode za političku i društvenu promociju. Osobito ako je riječ o izbornim godinama. To je „meko tkivo“ za dizanje tenzija i njihovo kanaliziranje. Mrtve kosti sve podnose. One ne govore. Zato ih zamijeni govor živih. Mnoštvo govora, propisivanja, pripisivanja i prisvajanja zasluga.
Misli mi lete Vukovaru. Jedan dan u godini žrtve iz Domovinskog rata na kratko ožive. Onda ih se dan kasnije pokopa u zaborav do sljedeće godine. U Vukovaru su mrtvi barem jedan dan živi, ali živi su mrtvi cijelu godinu. Za njih nitko ne mari, osim u vrijeme kada treba pobrati njihove glasove na izborima. Nakon toga ih se opet pokopa. Selekcija je perfidno stroga. Neke se naglašava, druge prešućuje. Ovisno o političkom trenutku. Nekad su žrtve ljudi, mrtvi ili živi, nekad ploče, nekad pismo i slova, nekad kolona sjećanja. Sve kako se namjesti u zadani čas. Mrtve kosti se ne bune.
Uza dužno poštovanje braniteljima i civilima palima za slobodu Vukovara i Škabrnje, moje misli, bar na kratko, idu istinskom mirotvorcu i hrvatskom domoljubu iz Domovinskog rata, Josipu Reihl Kiru, ratnom načelniku Policijske uprave Osijek, mučki ubijenom 01. srpnja 1991. godine. Izdan i ubijen od domaćih ratnih huškača. Smetao je jer je bio mirotvorac. Još nisam vidio da obitelj takvih pjeni tražeći neka svoja prava, stanove, automobile ili poštovanje. Ili da im netko od visokih prelata ljubi ruke i euforično ih pozdravlja. Ove su rečenice samo mali dio uzdarja koji im svi dugujemo. „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati!“- reče jednom Isus. Zato su obojicu i smaknuli.
Misli mi lete Vukovaru. Posebno u ove jesenske dane. Život je takav da te misli kojekuda odvuku i vrijeme učini svoje. Nekako, čini se da svake godine nakon 18. studenog i Vukovar potone u zaborav. U neki kolektivni san. Ostane budan samo u srcima i mislima onih koji u njemu žive, posebno onih koji su u ratu izgubili svoje najmilije. Ne trebam ni spominjati one koji još uvijek tragaju za istinom o sudbini svojih bližnjih koji su nestali u ratnom vihoru. Tragaju za istinom i njihovim kostima, kako bi se i oni imali gdje isplakati, barem o svetkovini Svih svetih. Što je ostalo od tolikih pustih obećanja raznih političara koji su se kleli kako će im potraga za nestalima u Domovinskom ratu biti jedan od prioriteta kad – dođu na vlast – zahvaljujući, među ostalim, glasovima onih kojima su to obećavali?!
Misli mi lete Vukovaru. I to živima. Mrtvima je tamo lakše nego njima. Mrtvi su iznijeli svoj križ do vrha Kalvarije, zvao se on Ovčara, bolnica ili nekako drugačije. S pijetetom spominjem mrtve, ali kao čovjeku su mi važniji živi. Mislim da ne trebam biti uzor, ali u ovom pitanju svi bi trebali tako misliti. Mrtvima ne treba ni jelo, ni stan, ni plaća. Oni ne trebaju školovati djecu i uputiti ih u život, dati im kruh ili platiti režije. Sve to živima treba. A nemaju. I to me boli. Njihove poginule nitko ne može vratiti, ali po Vukovaru će ovih dana paradirati mnogi koji bi im i te kako mogli vratiti tvornice, plaće i radna mjesta. Samo je pitanje žele li to zaista učiniti, ili im je Vukovar samo kulisa za paradu. Dostojanstvo braniteljske populacije ostvaruje se društvenim uvjetima u kojima se može dostojanstveno živjeti od svoga – rada! Ili pošteno zarađene mirovine. Sve drugo bilo bi naplata. A domoljublje koje se naplaćuje nije domoljublje, nego trgovina, najamništvo. Tu nema riječi o dostojanstvu. Vukovar, kao i svaki drugi grad i mjesto, nisu samo zgrade i mrtve kosti, to su – u prvom redu – živi ljudi. Meni je dobro živih važnije od lijepo okićenih grobova mrtvih, iako ni to nije nevažno.
Misli mi lete Vukovaru. Htio bih tamo vidjeti obične ljude. I političare – izmiješane s narodom, a ne u prvom ešalonu na misi i u Koloni sjećanja. Tko radi za narod nema se čega plašiti… Htio bih tamo vidjeti sve koji su se borili za Vukovar i – preživjeli. A branitelja tada nije bilo gotovo pola milijuna, koliko ih se danas kiti takvim statusom… Da, htio bih tamo vidjeti i Hrvate i hrvatske Srbe koji im kažu – oprostite! I koji dobivaju oprost jer priznaju istinu. Žao mi je i žrtava i s njihove strane. To je moja ljudska i kršćanska dužnost. Kao sin branitelja, to dobro razumijem. Opraštanje je djelo pomirenja, a pomirenje je djelo pravde.
Misli mi lete Vukovaru. Običnim, malim ljudima. Oni – oni su Vukovar koji nosim u srcu.
Don Ante Žderić, svećenik u Župi Gospe Fatimske na Škrapama
