Biokovo je najveća, najduža, najljepša i najsurovija planina Dalmacije. Proteže se na 196 kvadratnih kilometara, a najviši vrh mu je Sveti Jure (1762 m). Na njemu je smješteno veliko bogatstvo različitih pejzaža, tako da svaki posjet Biokovu pruža poseban doživljaj. Odlikuju ga geomorfološki fenomeni: vrtače, ponikve, škrape, kamenice i mnogobrojne jame, ledenice, špilje i više od 40 endemičnih biljnih vrsta. Sa njegovih vrhova prekrasni su i nezaboravni krajobrazi i vidikovci.
Zbog svoje posebnosti i prirodne ljepote proglašen je Parkom prirode 1981. godine. Pod pojmom Biokovo, poznajemo planinu Biokovo u užem smislu - pruža se od prijevoja Dubci, kod Brela do prijevoja Saranač, kod Gornjih Igrana, te od prijevoja Turija do poluotoka Osejava. U širem smislu u masiv Biokova ubraja se planina Rilić i Sutvid kao jedna cijelina, te Matokit i Šibenik kao druga cjelina.
Markirana planinarska staza započinje u mjestu Baška Voda. Ako se ne želi pješačiti od Baške Vode do sela Bast, taj dio puta se može prijeći i automobilom. To je učinjeno i u ovom usponu. Automobil se može parkirati 100-tinjak metara prije crkve Svetog Roka na velikom parkiralištu u sredini sela.
Spomenuta markirana staza prolazi pored ovog parkirališta pa treba krenuti po njoj, proći crkvu Svetog Roka, i nastaviti kroz selo do zadnjih kuća. Na ovom dijelu uspona treba dobro pratiti markacije da se ne krene krivim putom jer postoje i drugi planinarski smjerovi uspona na Biokovo. Na označenim križanjima planinarskih putova uvijek treba skrenuti lijevo.
Nakon prolaska sela započinje vrlo oštar uspon po kozjoj stazi, kroz usjek Oštri umac, do izvora Korito, na kojem se mogu popuniti zalihe vode. Ovdje treba napomenuti da ovaj izvor nikada ne presušuje i na njemu se stalno može uzeti voda. U toku sušnih ljetnih mjeseci, njegova izdašnost se smanjuje ali kao što je rečeno, nikada ne presušuje.
Nakon Korita, planinarska staza vodi i dalje kroz usjek Oštri umac, po neugodnom siparu, sve do prvog križanja planinarskih putova na kojem treba skrenuti lijevo prema lovačkoj kući Osičine. Odvojak je dobro označen i teško ga je promašiti. Inače postoji i drugi odvojak nešto više položen od ovoga.
Nakon napuštanja sipara treba nastaviti uspon u smjeru zapada, a zatim strmo uzbrdo kroz stijenu u smjeru sjevera. Ovaj dio uspona vodi po građenoj stazi koju su bujice na puno mjesta napravile vododerinom. Sve je dobro opskrbljeno smjerokazima i nije moguće odabrati krivi smjer. Poslije spomenutog kamenjara ulazi se u visoku borovu šumu, nažalost stradalu u požaru i pitanje je koliko će je se oporaviti, i vodi oštro uzbrdo po serpentinama do lovačke kuće Osičine (1353 m). Ovaj predio Biokova zove se Borovik pa je jasno zašto je dobio upravo takvo ime.
Kada se prođe lovačka kuća , treba nastaviti uspon i dalje kroz borovu šumu, po serpentinama, sve do izlaska na križanje sa grebenskom biokovskom planinarskom stazom. Na ovom križanju planinarska staza se račva; desno (istočno) vodi za Motiku, i lijevo (sjeverno) za Svetog Iliju. Markacija vodi do vrtače u kojoj se nalaze napušteni Mataševića stanovi (Jezero) gdje je i voda u zapadnom dijelu vrtače uz stijenu. Za dosegnuti vodu treba štap ili konopčić ali je upitna pitkost ove vode. Ako nema drugog izbora i ako se mora uzeti ova voda, preporučuje se korištenje uz upotrebu dezinfekcijskih sredstava.
Iz vrtače se izbija na greben i po njemu se za samo 10-tak minuta stiže na vrh Sveti Ilija.
Vrh Sveti Ilija i njegov hrbat nalaze se sjeverozapadno od središnjega dijela Biokova, iznad zaseoka Rastovac u općini Zagvozd. Ime vrha i nadmorska visina su napisani na kamenu ispred ulaza u kapelicu, a planinarski žig je ugrađen u desni zid.
Kapelica koju su izvorno obnovili mještani iz župe Zagvozd 2000. godine je lijep sakralni objekt na Biokovu, sazidan na starim temeljima iz Biokovskog kamena uz minimalnu uporabu betona. Iznad ulaznih vrata u kapelicu je smještena kamena ploča koja podsjeća posjetioce tko je i kada obnovio ovaj sakralni objekt. U kapelici iznad improviziranog oltara nalazi se zanimljiv odlijev s prikazom Svetog Ilije Ognjenog u kolima s plamenim konjima, a na oltaru se između dviju svijeća može ostaviti koja kuna lemuzine.
Vrh Sveti Ilija je jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Na njemu treba zastati dovoljno vremena da se sa sobom u dolinu ponese sva ona ljepota koja se s njega pruža. Na ovom vrhu čovjek brzo shvati što je to što planinare vuče i što im hrani dušu da su spremni proliti potoke znoja da bi se našli u ovakvoj situaciji. Crkvica posvećena Svetom Iliji nije zaključana i za muku može poslužiti kao dobro sklonište ako se posjetitelj ovog vrha nađe u nevolji.
Izvor: Planinarenje.hr
Od Francuza do divokoza
Proteklog vikenda grupa splitskih planinara uspela je ovu stazu. Vrijeme je do dolaska na Sv. Iliju bilo savršeno - pretežno oblačno i suho. Planinari se nisu vratili istim putem nego su krenuli grebenom na zapad, prema vrhu Šćirovac. Od "osvajanja" Šćirovca ipak nije bilo ništa jer je počelo grmljavinsko nevrijeme pa je krenuo spust stazom koja inače vodi prema selu Topići. Upravo u vrijeme ovog spusta, planinari su mogli uočiti divokoze, jedan od zaštitnih simbola najviše obalne planine u Hrvatskoj. Zahtjevna staza puna sipara bila je dodatno izazovna zbog kiše i klizavog terena. Umjesto u Topiće, planinari su skrenuli na Bast, čime je cijela tura dobila kružni karakter.
Od zanimljivosti spomenimo da su planinari na ovoj planinarskoj turi, koja je u literaturi opisana kao jedna od zahtjevnijih u Hrvatskoj, naišli na francuskog trailara. Ništa tu ne bi bilo sporno da se nije odlučio popeti na Sv. Iliju iz Basta - bez kapi vode. Srećom po njega, radilo se o oblačnom danu što je bitno smanjilo potrebu za tekućinom, a najvažnije, u svojoj žurbi stao je na skloništu na oko 1350 metara nadmorske visine gdje su mu tamošnji planinari dali vodu, ali i upozorenje da bez vode više ne ide na Biokovo.
Trag ove zahtjevne ture možete pogledati na ovom linku, a u fotografijama s izleta možete uživati u nastavku.
