Robert Stipčević je Splićanin, profesionalni kuhar i poznati splitski bajker. Na prvi pogled vam se čini kao da pričamo o nekome tko živi hrvatski, ili da budemo precizniji, dalmatinski san. Ipak, Robertova priča je u mnogočemu drukčija.
Split je napustio u proljeće 2018. godine. Otišao je na Island, trbuhom za kruhom.
- Sistem rada, politika, neplaćanje radnika, male plaće i općenita situacija me nagnala na odlazak. Otišao sam u zemlju gdje nema stvari kao što ih ima ovdje. Tu prvenstveno mislim na korupciju. Nema krive raspodjele novaca, negiranja prava roditelja na zaštitu svoje djece. Neka prava koja su zanemarena u Hrvatskoj i svi šutimo o tome, jednostavno se nisam mogao pomiriti s tim i nisam htio biti dio toga. Stanje u Hrvatskoj je bilo psihički neodrživo za mene i pokupio sam se i otišao. Od prijatelja sam čuo za Island, koji se pokazao kao država "no stress", govori nam Robert na početku razgovora.
Opisao nam je Island. Kaže da kompletne režije plati nekih pedesetak eura.
- Island nije članica EU. Imaju svoju valutu, islandsku krunu. Povezani su dosta s Danskom, tek su se početkom 20. stoljeća odvojili od Danske. Nakon što su bankrotirali 2010. godine, napravili su malo čudo. Jednostavno su kopirali Michaela Moora, koji je američki dokumentarist. Zadnji njegov dokumentarac, u kojem objašnjava američke zakone koji se ne provode. Islanđani su kopirali zakon što se tiče banaka, a zatvori su im sada puni menadžera i bankara. Zadržali su samo dvije nacionalne banke, koje sada najnormalnije funkcioniraju, jasan je ovaj Splićanin.
Na Islandu je hladna klima. Tamo je stigao Dalmatinac. Jesu li Islanđani hladni ljudi?
- Na prvi pogled vam se čini da su takvi. Ipak, nije tako. Oni nemaju potrebu miješati se u vaš život. Dok ih ne pitate za pomoć, smatra da vam nisu dužni pomoći i nuditi vam nešto. Kada zatražite pomoć, onda će napraviti sve za vas.
To znači da nema humanitarnih akcija kao kod nas?
- Nema ih jer nema potrebe za tim. Vlada je apsolutno socijalno zaštitila sve društvene slojeve. Naravno, ima socijalnih slučajeva, ali nisu na ulici, nisu gladni i vrlo se korektno odnose prema njima.
Kako se na Islandu doživljava domoljublje?
- Jako su ponosit narod. Diče se svojom poviješću. Napravili su državu, a zanimljivo je da od davnina imaju isti jezik, koji je različit od svih ostalih skandinavskih jezika. Apsolutno nerazumljiv jezik. Niti ga se ne trudim učiti. Uz to, svi govore engleski, koji se uči od vrtića. U školama se uči i danski, jer su im oni pomogli financijski nakon ekonomskog sloma.
Je li teško naći stan, kakvi su bili dojmovi nakon dolaska?
- Reykjavik je glavni grad, koji ima oko 60 tisuća stanovnika. Na tom poluotoku se spojilo 5-6 gradova, a tu ima 60% ukupnog stanovništva. Cijeli Island je ogromno gradilište i nevjerojatan je priljev strane radne snage. Već ima oko 30 tisuća Poljaka. Već su ostvarili prava na dvojezične natpise u svim javnim ustanovama. U školama uče poljski jezik, ali se kose malo sa Islanđanima, jer su oni katolici, a Islanđani protestanti. Tu zna biti malo nerazumijevanja. Imaju trinaest Djeda mrazova, već od listopada se prave programi, a to Poljaci ne mogu prihvatiti. Odbijali su slati djecu u školu, ali su odlučili da Poljaci moraju poštovati njihovu tradiciju i kulturu. Crkva nema nikakav upliv u politiku ni u svakodnevni život na Islandu.
Reykjavik je ipak preskup
Kaže nam da situacija nije u cijeloj zemlji povoljna za strane radnike.
- U Reykjaviku su preskupi stanovi. Najobičniju sobu plaćate oko 1.000 eura. Naletio sam na jedan oglas u kojem je pisalo da se iznajmljuje sofa bez mogućnosti privatnosti. I to prolazi jer je stvarno manjak stanova. U manjim mjestima je drukčije. Ja sam otišao u 700 kilometara udaljeni Eglistad. To je mlad gradić, nastao iza Prvog svjetskog rata. Ima oko 2 tisuće stanovnika. U tom krugu imate na desetke fjordova, gdje obitava po 300-500 stanovnika. Imaju restorane, objekte, koji rade samo ljeti.
Jesu li oni pomorska nacija?
- Imaju jaku flotu ribarskih brodova i zbog toga ne ulaze u EU. Ne žele da oni upravljaju njihovim dobrima. Glavni im je izvoz bakalara, na kojem počiva cijela industrija. Nedostaje im radnika u toj industriji. Imaju ogromno posla, jer su od te industrije napravili pravi biznis.
Što cijene od ljudskih, a što od radnih osobina?
- Cijene vas kao čovjeka. Primit će svakoga, kod njih egzistira preko 90 nacija. Prihvaćaju sve ono što vas kao osobu čini. Poštuju vas bez obzira na bilo kakvu orijentaciju, socijalni status. Jednaki ste pred svima.
Što se tiče poslovnog dijela, tu su kao i svi poslodavci. Probat će vas zeznut, dat manju plaću. Kod njih je drukčije što sindikati imaju jaku ulogu, brinu o radnicima. Morate pripadati nekom sindikatu. Ja pripadam isključivo sindikatu kuhara s diplomom. U slučaju da ostanete bez posla, sindikat vam ulijeće s određenom svotom novaca. Od toga možete platiti stan, za pristojno živjeti taj mjesec. Što se tiče plaće, kod njih je sistem plaćanja na satnicu. Sindikat tu dolazi u prvi plan. Oni određuju koliko će imati kuhar bez diplome, a koliko kuhar sa diplomom. Određuju minimalnu satnicu. Što je bitno, na sljedećem poslu morate imati jednaku ili veću satnicu.
Je li se teško naviknuti na njihovu kuhinju?
- Nemaju neku kulinarsku kulturu. Dugo su bili doslovno roblje Dancima. Iz te nemoći, straha od gladi su zakopavali hranu i kasnije jeli. Nacionalno jelo im je jedna vrsta morskog psa, koja bi se zakapala da dodatno fermentira. To je za nas totalno nejestivo. Meni je to dizalo želudac, a njima je to super. Oni uživaju u tome i to poštujem. U pire stavljaju šećer i ljute se kada ga ne stavite. Imaju juhe od škampa, puno janjetine, krava, ali 90% hrane uvoze. Jedina biljka koja ovdje može rasti je orzo. Stabala nema. Jedino zelenilo je trava i mahovina.
Polarna svjetlost je nešto najljepše na Islandu
Roberta je posebno oduševila polarna svjetlost, koju je teško opisati riječima. Nažalost, zbog klime, prirodnih šuma nemaju.
- Najveća šuma je umjetno zasađena, a stabla su dovedena iz Sibira. Najveći je problem što se vremenski uvjeti mijenjaju doslovno svakih 20 minuta. Problem je što je 6 mjeseci dan, a 6 mjeseci noć/dan. Imaju polarnu svjetlost, koja je atrakcija. Počinje negdje 1. rujna. Prvi put mi je bilo smiješno. Pretvori se u zelenu boju, a kada to vidite, to je spektakularno. Gori cijelo nebo, što se teško može opisati riječima.
Ovdje si poznati motorist. Voziš li na Islandu motor?
- Imao sam namjeru, ali zbog vremenskih uvjeta sam odlučio ne kupiti motor. Ipak, stupio sam u kontakt s lokalnim motoristima. Bio sam i predsjednik jedne motorističke udruge, koja je humanitarnog karaktera. Rade isključivo za seksualno zlostavljanu djecu. Njihove udruge nisu niti približno organizirane kao naše. Kada su vidjeli oznake mog kluba iz Splita, ostali su ugodno iznenađeni.
Islanđani, govori nam dalje Robert, ni aute ni kuće ne zaključavaju.
- Kriminal praktički i ne postoji u manjim mjestima. U Reykjaviku pomalo i raste, ali policija još uvijek kontrolira sve. Također, ne poznaju pojam ilegalne građevine.
Koliko Hrvata živi na Islandu?
- Oko dvije tisuće. Svi su doselili u zadnje vrijeme. Postoji Facebook grupa Hrvati na Islandu, gdje razmjenjujemo informacije.
Je li to ekipa koja se planira vraćati u Hrvatsku?
- Teško je to reći. Sve što govorim, govorim iz svoje perspektive. Ovisi o iskustvu koje si doživio. Ne dožive svi pozitivne stvari. Ima i onih koji su se razočarali.
Jesi li se osobno sprijateljio sa Islanđanima?
- S dvoje sam ostvario bliske kontakte. Ugodni su. Zanima ih Hrvatska, politika, raspodjela dobara. Čude se kako prema nekim stvarima nismo socijalno osjetljivi. Pitaju jesmo li stvarno toliko nazadni. Kažu da trebamo za neke stvari izići na ulicu, boriti se za svoja prava. Hvale se da su do prije sto godina živjeli po pećinama i jako su ponosni na to. Evoluirali su strahovito. Kolegijalni su, imaju empatiju za druge.
Naveo nam je jedan nevjerojatan primjer.
- Imamo dogovorenu večeru za 180 ljudi. Radite pripremu i dva dana prije. Zadnji dan dolazi nam obavijest da je jedna gošća alergična na orašaste plodove. Mogao sam napraviti gospođi jelo bez tih aditiva, ali mi smo promijenili cijeli menu i prilagodili ga njoj. Samo da se ona ne osjeća izolirano od ostalih 179 ljudi.
Jesu li opsjednuti ljevičarima i desničarima?
- Nisu, ali postoje neke male skupine koje naginju desnoj strani. Protiv su uvoza strane radne snage, ali svjesni su da bez toga ne mogu ništa. Isti ti ljudi odlaze u Poljsku i traže tko će radit za njih. Dovode doslovno cijela sela.
Žele li u EU?
- Ni pod razno.
NATO?
- Ne. Izbacili su sve američke baze. S njima nitko jednostavno ne upravlja.
Glazba?
- Imaju svoj pokret mladih ljudi. Stavio bih to u neki rap, ali imaju i stranu glazbu.
Tehnologija?
- 90% prostora je pokriveno internetskim signalom. 4G su imali kada smo mi mogli sanjati o njemu.
Što si pokušao napraviti po pitanju hrane koju izrađuješ?
- Na zadnjem sam poslu pokušao nešto. Uvalio sam im malo naše kulture s njihovim namirnicama. Radio sam s janjetinom, koja ipak nema veze s našom. Puno kuhaju, malo se peče. Jedu iznutrice. Tripice sam im pokušao servirati. Rade i pašticadu od janjetine. Vole doslovno sve...
Savjet za one koji planiraju na Island?
- Strpljenje je prvo. Posla ima za svih, ali boje se da bi mogli kroz godinu dana uć u recesiju. Ne kontroliraju ulaz u državu, a sve su bacili u državu. Problem je što svatko može raditi sve. Kroz koju godinu će početi sa filtriranjem i ostat će samo oni osposobljeni za posao. Summa summarum: nisam zažalio, krasno iskustvo, čišćenje glave, za razliku od ovdje. Stalno je neki fajt, 'oćeš zaradit, 'oćeš dobit plaću. Tamo je to apsolutno nemoguće i svakome bih preporučio to. U dvoje je vrh i zato bih preporučio parovima da odu. Uvijek im jedna plaća može ostati sa strane, što je dovoljan motiv za one koji žele zaraditi. Ipak, kada se usporede cijene prosječno ručka, pića, računajte da ćete za sve to platiti puno više nego u Hrvatskoj.
