Neki datumi u povijesti nisu važni samo zbog događaja koji su se tada zbili. Oni postaju simboli, točke okupljanja kolektivnog sjećanja jednog naroda. Za Hrvatsku je upravo takav datum 30. svibnja.
Dan koji je otvorio novo poglavlje hrvatske povijesti
Na današnji dan 1990. godine konstituiran je prvi demokratski, višestranački Hrvatski sabor.
Bio je to trenutak koji je označio početak novog poglavlja hrvatske povijesti – povratak demokraciji, slobodi i ostvarenju stoljetne težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom. Danas, kada s vremenskim odmakom promatramo taj povijesni trenutak, lako je zaboraviti koliko je hrabrosti, odlučnosti i vjere bilo potrebno da se tada krene putem koji je bio neizvjestan i pun izazova. Hrvatska koju danas poznajemo nije nastala slučajno.
Nastala je iz sna generacija, iz političke mudrosti, ali i iz žrtve onih koji su bili spremni braniti njezinu slobodu onda kada je to bilo najpotrebnije. Zato Dan državnosti nije tek još jedan državni blagdan. To je dan zahvale. Dan kada se prisjećamo svih hrvatskih branitelja, poginulih i živućih, svih obitelji koje su podnijele teret Domovinskog rata, ali i svih onih koji su svojim radom, znanjem i poštenjem gradili temelje moderne Hrvatske. Istodobno, ovaj datum nosi i određenu odgovornost. Lako je govoriti o domoljublju kada se vijore zastave i održavaju svečanosti. Puno je važnije živjeti ga svakoga dana.
U načinu na koji obavljamo svoj posao, odnosimo se prema zajednici, poštujemo institucije i stvaramo prilike za buduće generacije. Jer država nije samo zemljopisni prostor omeđen granicama. Država su njezini ljudi.
Kritika je potrebna, ali podcjenjivanje vlastite države nije
Međutim, posljednjih godina svjedočimo i jednoj pojavi koja zaslužuje osvrt. Postalo je gotovo moderno omalovažavati vlastitu državu. Za neke je Hrvatska kriva za sve osobne neuspjehe, za svaku društvenu nepravdu i za svaki problem s kojim se suočavamo.
Kritika je nužna i poželjna u svakom demokratskom društvu, ali postoji razlika između dobronamjerne kritike i sustavnog podcjenjivanja svega što je hrvatsko. Nijedna država nije savršena. Nije ni Hrvatska. Ima problema koje treba rješavati, nepravdi koje treba ispravljati i sustava koje treba unapređivati. No često zaboravljamo koliko smo daleko stigli u samo nekoliko desetljeća.
Zaboravljamo da danas živimo u slobodnoj i međunarodno priznatoj državi, da sami odlučujemo o svojoj budućnosti i da uživamo prava o kojima su mnoge generacije prije nas mogle samo sanjati.
Narod koji ne poštuje svoje pobjede teško gradi budućnost
Posebno zabrinjava kada se s podsmijehom govori o hrvatskoj državnosti, simbolima ili vrijednostima koje su stvarane kroz stoljeća, a obranjene u Domovinskom ratu.
Takav odnos ne govori toliko o državi koliko o našem odnosu prema vlastitoj povijesti. Narod koji ne poštuje svoje pobjede, svoje žrtve i svoje institucije teško može graditi samopouzdanu budućnost. Voljeti Hrvatsku ne znači zatvarati oči pred njezinim manama. Naprotiv. Voljeti Hrvatsku znači željeti da bude bolja. Ali isto tako znači priznati njezine uspjehe, poštovati njezinu slobodu i biti svjestan da su mnogi za tu slobodu platili najvišu cijenu.
U vremenu kada se često ističu podjele, možda je upravo Dan državnosti prilika da se podsjetimo onoga što nas povezuje. Ljubav prema domovini ne pripada nijednoj političkoj opciji, ideologiji ili generaciji. Ona pripada svima koji Hrvatsku smatraju svojim domom i koji žele da bude uspješnija, pravednija i snažnija.
Na današnji dan s ponosom se prisjećamo puta koji smo prošli. S poštovanjem se odnosimo prema onima koji su za Hrvatsku dali najviše. I s vjerom gledamo prema budućnosti. Jer sloboda, država i neovisnost nisu darovi koji se jednom osvoje pa zauvijek ostanu. One su vrijednosti koje svaka generacija mora iznova čuvati, jačati i prenositi onima koji dolaze poslije nas. Danas, na Dan državnosti, ne trebamo se pitati je li Hrvatska savršena. Nije. Trebamo se pitati činimo li mi dovoljno da bude bolja. Jer Hrvatska nije netko drugi. Hrvatska smo svi mi.
Sretan Dan državnosti Republike Hrvatske.
