Nakon više od sedamdeset godina Gotovčeva se „Dubravka“ vratila u Split. Glazba koja zaslužuje da joj se slušatelj posveti, prepusti i zaljubi samo je potvrdila status Jakova Gotovca kao prvaka emocionalnog i nacionalnog zanosa, a motivi Gundulićeve pastorale zaživjeli su u (post)modernom čitanju koje teži dokazati da su pitanja ljubavi, morala, pravde i slobode svevremenski toposi koji govore jezicima glazbe, riječi, glume, boje i plesa. Orkestrom UMAS-a i Opere HNK-a u Splitu te Mješovitim pjevačkim zborom UMAS-a i vanjskim mješovitim zborom produkcije ravnao je maestro Veton Marevci. Režiju potpisuje Goran Golovko, s asistentima Anetom Gotovac, Nenadom Srdelićem i Jelenom Bosančić Petrašić, a izvođači su studentice i studenti prve i treće godine Prijediplomskog studija Gluma. Kostimografija je djelo Mladena Radovnikovića, a video potpisuje Mala Vošćica d.o.o.
Uvertira u „Dubravku“ bila je nesvakidašnja izložba pred kazališnom zgradom. Osim prvonagrađenog dizajna plakata, koji je krasio više lokacija najavljujući premijeru, publika je imala priliku vidjeti i ostala, sva redom sjajna dizajnerska rješenja studenata 2. godine UMAS-a, koja su se protezala od pročišćenih i eteričnih pastoralnih prikaza Dubrav(k)e pa sve do izrazito modernih, čak i dekonstrukcijskih ideja ljubavi i slobode. Zanimljivo, takvom se pokazala i kombinacija rada na glazbenom i dramaturškom predlošku. S jedne strane bila je klasično perfekcionistička glazbena priprema maestra Vetona Marevcija, uz nemalen zadatak rada na Gotovčevu rukopisu, ali i njegove prilagodbe zadanim zakonitostima ansambla, a s druge pogled na „Dubravku“ kroz naočale 21. stoljeća prof. art. Gorana Golovka, njegovih suradnika i studenata, kojima je Gundulićev antologijski predložak poslužio više kao inspiracija nego kao zadatost, široko razmahan u problematiku današnjih koncepata ljubavi, sukoba i širokog spektra neopjevanih sloboda.
Tko prati ispite studenata Glume, odmah će u konceptu njihove izvedbe prepoznati stalna mjesta koja se protežu kroz mnoge njihove produkcije, ne samo kolegij Stil i žanr II, gdje je nastala dramaturgija i režija njihove „Dubravke“. Sklonost onomatopejskim uvodima, imitacijama prirode, fluidnom pokretu, podrškama i kolima, glasovnu poigravanju efektima jeke, popunjavanju neriješenih mjesta neutralnim hodom – svega je toga bilo u izobilju i u „Dubravki“ koju potpisuju Golovko, Bosančić Petrašić i studenti treće godine glume. Gundulić je poslužio tek kao uzorak, inspiracija, povod za razmišljanje o temama slobode, pripadnosti i korupcije. Potonje je bilo posebno zanimljivo jer su se studenti hrabro otisnuli u obračun sa stereotipima o njihovu studiju, srčano ironizirajući sva ona neugodna pitanja o namještenim upisima, vezama i kovertama. Tu se još mogla dohvatiti kakva veza s gundulićevskim Grdanovim koruptivnim zahvatom koji je skoro uništio Dubravu kao idiličan koncept, kao i u sjajnom (realističnom!) monologu očajnoga Miljenka – ostalo je bio postmodernizam. Gundulića (pre)malo, konceptualnosti mnogo. Da je na plakatu pisalo „Prema motivima Dubravke“ ili „Nova Dubravka“ ili kakvo drugo rješenje koje ne bi u obzor očekivanja upisalo koga drugoga nego Gundulića, odnosno Gotovca prema Gunduliću, ne bi se imalo reći riječi. Studenti su se odvažno nosili sa svojim zadatkom i mudro koristili prostor solističke točke, svakom svojom replikom dajući do znanja koliko im je stalo biti na pozornici nacionalnog kazališta, među starijim kolegama umjetnicima, u priči koja je desetljećima čekala biti ispričana.
Jedan od najljepših vizualnih aspekata predstave bili su glamurozni kostimi Mladena Radovnikovića. Provlačila se među komentatorima dosjetka o estetici „vrlo skupog pogreba“ zbog prevladavajućih elegantnih crnih kostima na ženskom dijelu zbora, gdje je bilo i raskošnih haljina, i sakoa koji su fantastično funkcionirali kao statusni simbol, i efektnih pokrivala za glavu gdje se nije štedjelo na materijalu i sjaju. Kombinacija boja i poza u kojima su kostimi doneseni pred publiku ostavlja prostor za raspravu. Sjedeći crni zbor kao vrhunac elegancije izgleda kao kakva statična porota, balske crvene haljine i perike na nekolicini izvođača na nogama djeluju kao kontrasti, a arhaičan izričaj donekle podsjeća na izgled onodobnih sudaca, dok su studenti glume kao predstavnici današnjih mladih u suvremenoj odjeći – haljinama, majicama, cargo hlačama, trapericama – ali u bijelom. Ta je bijela jedina naznaka vilinskog i pastoralnog. Svatko tko je čitao djelo vjerojatno je unaprijed zamislio šumsko idilično raspoloženje, zelenilo, ditirampske radosti o kakvima pjeva Nazor, zato izostanak scenografije i neobičan izbor boja mogu djelovati kao iznevjereno očekivanje onih koji su se nadali realističnosti, koja bi u ovome slučaju evocirala barok. Ono što je odlično funkcioniralo bile su videoprojekcije teksta Dubravke, koji je poigravanjem s kutovima i dubinom dobio dimenziju univerzalnog, na trenutke suptilno prisutnog, a na trenutke nametljivo lebdećeg nad glavama, da osvijesti važnost slobodarske misli u svakom čitanju „Dubravke“ – i tradicionalnom i suvremenom.
Tradicionalno je, klasično i posvećeno pristupljeno oblikovanju zvučne slike najpoznatije pastorale hrvatske književnosti. Orkestri UMAS-a i HNK-a pod vodstvom maestra Vetona Marevcija bili su kompaktna cjelina sljubljena u zvuku koji je odisao nacionalnim nabojem, ali i mediteranskim melosom, gdjekad čak i romantičarskim akcentima. Drveni puhači sjali su u svoj svojoj raskoši kao glavne zvijezde izvedbe, radosno sinkopirajući satirske igre, uz flautu koja slušatelja, u što god gledao, odvodi baš ondje gdje treba – u renesansno-baroknu sliku sklada grada-simbola slobode. Oboa koja priziva vilinski ples, harfa koja podržava sanjiv ugođaj, piccolo kao najblještavija metafora pastira, zatim čvrst kontinuitet gudača, melankolični engleski rog pa naposljetku himnički snažni puhači i impozantne udaraljke – sve je bilo na svom mjestu. Maestro i orkestri Gotovčevoj su glazbi pristupili s dubokim poštovanjem, uz interpretaciju kao rezultat introspekcije; u očitu shvaćanju i slavljenju baštine.
Iako je prostorni raspored zbora predstavljao izazov, osobito za pozadinski muški dio pjevača, gdje bi ih orkestar snažnom dinamikom povremeno „pokrio“, naposljetku je glazbeni slog zvučao bogato i himnično. Lijepo je bilo čuti njihovo građenje priče u varijaciji tema izrazito narodnog melosa, ponegdje čak i tradiciji klapskog višeglasja, a u antologijskoj završnoj himni koralski je zvuk prerastao u čistu apoteozu slobode. Mješoviti pjevački zbor UMAS-a pripremio je maestro Veton Marevci, a zborovođa je vanjskog mješovitog zbora produkcije doc.dr.sc. Sara Dodig Baučić. Manja zamjerka u režijskom smislu ide slučajnoj ili namjernoj statičnosti i zakočenoj mimici – koja nije odlika zbora/zborova inače sklonih glumačkoj ekspresiji u licima.
Jedan je od aforizama studenata glume glasio „Na sceni smo goli i sve se vidi – pogotovo loša gluma.“ Kao da je sve mlade ljude na pozornici HNK-a, ne samo glumački ansambl, odlikovala ta drska gola hrabrost i želja za dokazivanjem da u njima leži nevjerojatan potencijal. A to je upravo ono što UMAS jest – i to je ono što HNK-u treba. Programi nošeni mladim ljudima koji svim srcem žele stati na daske što život znače, koji znaju da prilike ne padaju s neba i da nečijih pet minuta pod jasnom Danicom naprosto nikad ne dođe. Neslomljivom željom Organizacijskog odbora Godine Ive Tijardovića i Jakova Gotovca „Dubravka“ je, nakon više od sedam desetljeća od svoje prve izvedbe u Splitu, došla ondje gdje joj je mjesto. A uz zdušnu su je podršku starijih kolega na svojim leđima iznijeli mladi. Pastiri i pastirice, dašak svježeg povjetarca umjetničkoga svijeta, oni čiji ideali još uvijek dovoljno snažno svijetle da mogu govoriti, pjevati i svirati o „ljubavi kojoj žele dorasti“, o „najvećim željama koje su bile najveći neuspjesi“ i o „tišinama koje više nisu neugodne“. Bilo bi lijepo da „Dubravka“ nastavi živjeti, da se razmatraju njezine nove mogućnosti, da se njezina glazba stavi na pijedestal, a da o značenju njezina teksta mogu razmišljati nove generacije mladih koje je i dalje čitaju kao obveznu lektiru. Kad bi veličanstvena „Himna slobodi“ lebdjela nad tim očima i ušima, počela bi se otvarati njezina svevremenska značenja. A za takvo će što trebati grad, kazališta i fakulteti koji će si opet pružiti ruke u zajedničkim projektima – za bolju umjetničku budućnost splitske mladosti.
