Danas je Splitom i košarkaškim svijetom odjeknula vijest da nas je napustio Rato Tvrdić, legendarni kapetan, žuta desetka, a desetku nose obično vođe i najbolji , igrač koji je nastupao samo za svoju "Jugoplastiku". Omiljen lider, autoritet mladim igračima, jednostavno - naš Rato. A moga je ići gdje je god htio. Ali, nije. Ostao je vjeran svojim Gripama, na koje je došao zajedno sa Skansijem, Prugom, braćom Lovrom i Draženom, sa onog starog igrališta u Spinutu, kada je šjor Branko Radović gradio veliku košarkašku momčad, koja će tamo sedamdesetih osvajati državna prvenstva i kupove. I osvojiti onu prvu titulu prvaka 1971. s onom legendarnom petoricom: Manović, Tvrdić, Šolman, Prug, Skansi. Ulazili bi i Grašo i Peterka. Pa i dva puta ponijeti europski Kup Radivoja Korača, tadašnju košarkašku inačicu Kupa UEFA, u kojem su nastupale drugoplasirane i trećeplasirane ekipe iz prvenstava europskih država.
Rato Tvrdić, 13 sezona igrao je za svoje žute. Da igra. Izgara. "Eeee, kako je on igra", govorili su mi stariji. A ja se sićan one majstorice sa sarajevskom Bosnom za titulu 1977., kad se Rato ozlijedio na samom početku. Gleda sam doma na TV, a moji u kući govore: "Vidi kako znaju koga treba ozlijedit". Ali, uspili su 'žuti' pobijedit i uzeti prvenstvo onim legendarnim košem Damira Šolmana, nakon asistencije i finte Mladena Tudora. Rato je i s klupe predvodio.
Nazvali smo Mlađu Tudora, beka velike generacije žutih iz sedamdesetih:
"Rato je bio ne samo veliki igrač i veliki kapetan , bio je i predvodnik nama mlađima, uzor. A bio je velik i van terena i za štimung, za sve. Pa i kasnije, kad je vodio veterane išli smo i na neke turnire europskih finalista, ma znate ono kako se kaže , fali riči za o njemu sve reć". I onda se oprostio te 1977 s trostrukom krunom: prvenstvom, kupom i europskim Kupom Radivoja Korača. Pa je onda selekcija Europe s Marzoratijem, Corbalanom, Dalipagićem, Delibašićem, Bariverom, Rulanom, došla u Split, kao nikad nigdje prije, na oproštaj najvećeg.
A pomagao je Rato i kasnije kao dužnosnik kluba, pa i sportski direktor. Pa je dovodio za trenera, prijatelja i nekadašnjeg suigrača iz reprezentacije Krešu Ćosića, da pomogne tada žutima u krizi i pospješi košarkaški razvoj tada mladih: Rađe, Kukoča, Perasovića... "Rato je bio vođa na terenu i van terena, ja sam bio sedam godina mlađi i značilo je nama mladima da se razvijamo uz takvu ljudsku i sportsku veličinu", reći će nam također jedan od kapetana s Gripa, Branko Macura Macko.
"Osvajali smo titule i kupove,spominjete to finale s Iginisom iz Varesea u Tel Avivu. Mene je šjor Branko Radović stavio zadnjih pet minuta, ali eto nije se uspilo i ostao je žal. Ali kasnije smo kao članovi Stručne komisije mi veterani Rato, Skansi, Žele, Šolman i ja, bili bitni segment stvaranja momčadi prvaka Europe, krajem osamdesetih i početka devedesetih. Mi smo doveli Božu Maljkovića za trenera, bili stalno u klubu, koji je proglašen najboljom europskom košarkaškom momčadi svih vremena. Ostaje fotografija na Gripama tri velika igrača i čovjeka, Skansi, Šolman i Rato Tvrdić, sva trojica su nas nažalost napustila u zadnje dvije godine", kaže nam Macko.
Video pogledajte OVDJE
Znao je Rato igrati i za veterane Hajduka, a di će Varošanin nego uz svoje 'bijele'. Već za života postao je legenda, o čemu svjedoči i ona maskota 'Žutko' iz radionice pokojnog Zdenka Milišića. Tri brata Tvrdića nastupali su tada za splitske žute, davajući srce svom gradu i klubu. Odlazi tako još jedan kampanel Dalmacije, osvajač svjetskih i europskih medalja, gromada istinska i ljudska i sportska, naš Rato Tvrdić.
