Let iz Ho Chi Minh Cityja do Dohe započela sam novim prijateljstvom.
Možda bi se bolje moglo reći "avionskim" prijateljstvom, to jest prijateljstvom koje postoji samo u ovom vakuumu kada ste zatvoreni u limenoj ptici sedam sati i znate da se može dogoditi svašta (mislim da sam gledala previše emisija o istragama avionskih nesreća na TLC-u tijekom ljetnih praznika) i imate onu posebnu vezu koju možete imati jedino s vama sasvim nepoznatom osobom koju morate ili pomaknuti s njihova sjedala - ili čak i probuditi - kada morate otići do WC-a i protegnuti noge (jer, NARAVNO da sam cijelim putem sjedila u sredini). Ipak je to nešto uistinu posebno.
Žena do mene, koja je sjedila na prolazu, bila je možda par godina starija od mene, iako teško je reći uz taj azijski blagoslov koji ih čini naizgled vječno mladima. Nije dobro govorila engleski, no uspjele smo se snaći uz pomoć Google prevoditelja (dok smo još imali interneta) ili dobrom starom pantomimom i jednostavnim riječima. Nakon što nažalost nismo mogle naći epizode Mr. Beana u bogatoj ponudi avionskog televizora, pomogla sam joj namjestiti horor filmove na malom ekranu. Zahvalila mi je tako što je meni i Sari ponudila kokice s okusom Coca Cole (Vijetnamci su na skroz drugoj razini što se tiče kokica - donijela sam svojima jednu čašicu njih i bili su oduševljeni), te smo sve ti uživale u kokicama i gledale filmove.
Kada smo sletjeli u Dohu, iz svoje kese s grickalicama izvadila je krekere i dala nam po kesicu uz osmijeh i pozdrav. Male stvari stvarno ostavljaju veliki dojam, i ovu interakciju nikada neću zaboraviti. I sama nekome, jedan dan, želim ostati u ovakvom sjećanju.
Nesreća u sreći
Kada smo sletjeli u Dohi, prvi zadatak bio nam je pronaći lockere u kojima bi mogli ostaviti svoju ručnu prtljagu, samo da bi otkrili groznu činjenicu: da nigdje na aerodromu nema lockera. Nakon nekoliko minuta razočaranja pomirili smo se sa svojom sudbinom i krenuli prema securityju i izlazu.
Pošto smo imali 13 sati presjedanja u Dohi, odlučili smo izaći s aerodroma i istražiti grad. Dva dana prije puta već smo googlali kako najbolje provesti dan, i što bi sve mogli napraviti. Velika tuga (interna šala) mi ješto nismo bili u mogućnosti uzeti turu tijekom koje se ide u pustinju. Kao prvo, nismo slijetali u Dohu dovoljno rano, niti smo ostajali dovoljno dugo kako bi to mogli napraviti. Pustila sam suzu (figurativno) i pali smo na plan B.
Prvo je trebalo proći imigraciju i dobiti vizu. Tu se opet javlja onaj iracionalan strah da će se iz nekog razloga otkriti da ste okorjeli kriminalac iako znate da nikada niste ukrali ni lizalicu od 50 lipa na trafici, ali opet vam ne bude svejedno dok vam putovnica nije opet u ruci s potrebnim pečatima.
Mnoge gradove diljem svijeta teško je vidjeti u samo jednom danu, ali Doha je sjajan grad za provesti samo jedan dan ako nemate vremena ili samo želite na brzinu upoznati zemlju i grad.
Međunarodna zračna luka Hamad nalazi se vrlo blizu južnog dijela grada Dohe i mnogih glavnih atrakcija Dohe, a taksiji su relativno jeftini - iako ja preporučujem da se prođe još jeftinije i ode metroom. Doha je iznimno dobro povezana, i iako ima nevjerojatno puno dizala, lako je navigirati putovanje podzemnom željeznicom.
Odlučili smo započeti dan tako da odmah prvo obavimo ono što nam je najdalje: The Pearl Island, Biser Katra.
Mala Venecija u Dohi
Da bismo shvatili kako doći do Bisera, na autobusnoj stanici prišli smo nekolicini policajaca da ih pitamo za upute kako bi znali koji autobus trebamo uhvatiti. Nismo imali interneta, a teško je bilo i naići na mjesto koje bi imalo WiFi, tako da smo to trebali odraditi 'old school'.
Iako nisu dobro baratali engleskim jezikom, uspjeli smo se sporazumjeti dovoljno da shvatimo kako bus koji trebamo uhvatiti taman kreće sa stanice. Neočekivano, policajci su doslovno zaustavili autobus kako bismo mi u njega ušli - samo da bi onda shvatili kako u autobusu ne možemo kupiti kartu, a online na mobitelu ne možemo pristupiti aplikaciji jer nemamo interneta - a kartu za bus moramo izraditi u metrou!
Kada smo to doznali, morali smo pokunjeni proći pokraj istih policajaca koji su za nas zaustavili autobus kako bi zaista otišli kupiti kartu.
Ipak, naposljetku smo uspjeli uhvatiti sljedeći autobus kojeg nismo ni trebali dugo čekati, te smo stigli do Bisera!
U samom srcu Dohe smješten je ovaj dokaz modernog urbanog razvoja i raskošnog života. Umjetni otok izrađen je od strane United Development Company (UDC), te je ubrzo postao simbolom luksuznog načina života u toj regiji. Sama izgradnja započela je 2004. godine s ciljem da se bivše mjesto za ronjenje bisera pretvori u raskošni stambeni i poslovni raj. Danas stoji kao jedan od sjajnih primjera arhitekture i urbanog planiranja izvrsno kombinirajući sofisticiranost i praktičnost.
Biser je smješten u istočnu obalu Katra, te nudi sve od izvrsnih vila do elegantnih apartmana. Crpeći inspiraciju iz mediteranske, arapske i europske arhitekture, ovi domovi redefiniraju luksuzni način života svojom besprijekornom izradom i zadivljujućim pogledima na more. Ono što dodatno izaziva čuđenje jesu iznimno skupi automobili koje možete vidjeti dok šetate otokom, a svi vrijede više nego što će netko od nas vjerojatno zaraditi u cijelom svom životu. Ne vozi se iz potrebe, već iz želje za time da budu viđeni i da im se netko divi.
Šetnice su ukrašene luksuznim trgovinama, gourmet restoranima i kafićima, a u samom centru Bisera leže njegove marine, gdje se protežu skupe jahte i luksuzni brodovi. Ima tu svega: od galerija umjetnosti do kina, od spa centara do fitness centara, za svakoga po nešto.
Pearl je podijeljen u 12 okruga koji se lokalno nazivaju četvrtima od kojih svaki ima svoj osebujni arhitektonski stil. Nas je posebno oduševio Qanat Quartier, Mala Venecija u samom srcu Bisera.
Napravljen je po uzoru na grad Veneciju s prekrasnim niskim rezidencijama pastelnih boja i kućama u nizu s pogledom na niz kanala. Ovi vodeni putovi povezani su elegantnim mostovima koji podsjećaju na Veneciju, a jedan je replika poznatog mosta Rialto. Vodeni taksiji voze kanalima i iako im možda nedostaje šarm autentične venecijanske gondole, te pružaju opuštajući obilazak.
Corniche
Obilazak smo nastavili tako što smo pomoću busa i metroa došli do početka Cornichea, glavne šetnice u Dohi.
Corniche je šetalište uz obalu koje se proteže sedam kilometara duž zaljeva Doha. Corniche je nekoć bio prazan dio šetališta u kojem je jedino vidljivo zdanje bio hotel Sheraton, ali razvoj se povećao u 21. stoljeću s desecima nebodera koji su se izgradili prema sjeveru Cornichea. Razvoj ovog područja dio je gospodarskog procvata koji zemlja doživljava i dio nastojanja da se promiče turizam.
Tri su glavna područja Cornichea: Corniche park i šetalište, Corniche Street i Vladina zona. Mnoge od najpoznatijih znamenitosti Dohe nalaze se duž Cornichea, počevši od Muzeja islamske umjetnosti i završavajući u parku Sheraton u blizini prepoznatljivog Sheraton Doha Resort & Convention Hotela u obliku piramide.
Prvotni plan bio nam je da prošetamo samo jednim dijelom šetnice, no kada smo jednom krenuli hodati nismo htjeli prestati. Povremeno bi sjeli odmoriti se i udriti koju fotografiju prekrasnog pogleda kojeg šetnica nudi, te smo pričali i uživali dijeliti doživljaje posljednjih nekoliko tjedana.
Jedva sam osjetila ovih sedam kilometara, no nisam prošla bez 'ozljeda'. Kako sam cijeli dan morala vući svoju ručnu prtljagu sa sobom, polako sam osjetila kako mi desni dlan doslovno gori. Polako su se počeli stvarati žuljevi, no izdržala sam sve jer sam znala da je ovo rijetka prilika za doživjeti jedno ovakvo iskustvo.
Još malo i bit će vremena za odmor, kada dođem kući.
Souq Waqif
Souq Waqif je tržnica na otvorenom s puno malih trgovina i restorana. Souq Waqif temeljito je obnovljena nakon što je velik dio tržnice oštećeno u velikom požaru 2003. godine. Godine 2006. odlučeno je da će se Souq renovirati i da će se mjesto vratiti u izvorni stil i izgled Souqa iz 19. stoljeća . Projekt je uključivao obnovu prodavaonica od blata, izloženih drvenih greda i tradicionalnih katarskih zgrada koje je trebalo obnoviti. Projekt je trajao dvije godine. Ova tržnica još uvijek ima sjajan, tradicionalni ugođaj, što ga čini prekrasnim mjestom za šetnju.
Što znači ime Souq Waqif? Pa, Waqif znači stajanje, a Souq je arapski naziv za "tržnicu". Dakle, ova stajaća tržnica u Katru središte je trgovaca i prodavača koji prodaju sve od začina, cimeta, kumina, odjeće, ribljeg drva i još mnogo toga. Procjenjuje se da je tržnica stara više od stotinu godina, a Souq Waqif u Dohi osnovan je kao trgovačko mjesto gdje su se okupljali beduini i lokalno stanovništvo radi razmjene proizvoda i druženja. Mjesto je imalo izravan pristup prednjim vodama gdje su se redali čamci. Međutim, nakon razvoja događaja koji su se dogodili na lokaciji, izravan pristup sada je blokiran cestom iako je Souq još uvijek okrenut prema vodi. Zapravo, Souq Waqif mnogi smatraju jedinim preostalim tradicionalnim Souqom u zemlji, te je jedno od onih mjesta gdje putnici mogu pronaći čak i najunikatnije predmete. Svaki kutak ima nešto jedinstveno, a čak možete kupiti najbolje suvenire koje je teško naći bilo gdje drugdje u Katru.
Za večeru smo sjeli u sami centar tržnice i dobro se najeli, a kasnije smo prošetali do obližnjeg kafića gdje smo naručili čaj i shishu, jer smo samo tako u potpunosti mogli doživjeti Katar.
Nažalost, prebrzo je došlo vrijeme za vratiti se na aerodrom. U Dohu ćemo se sigurno jednom morati vratiti!
Većina putovanja je samo čekanje po aerodromima...
Na aerodromu smo prvo odlučili prošetati do unutarnjeg vrta, koji je bio predivan, no ostatak vremena proveli smo doslovno ukomirani čekajući dva sata ujutro kada je išao naš let za Zagreb, te bi se za sedam sati napokon vratili u Hrvatsku.
Prije leta za Split imali smo nekih sedam sati za izgubiti na aerodromu u Zagrebu, što je vrlo vjerojatno bilo sedam najdužih sati u mom životu. Na avionu sam uglavnom spavala, ali bezuspješno, jer taman kad me uhvatio čvrst san, probudili su me za obrok. U četiri sata ujutro. U nekom polusnu sam pojela hranu i ponovno pokušala utonuti u san, no bez dobrih rezultata. Nasreću, na put nigdje ne idem bez svog Kindle uređaja, tako da mi je vrijeme prošlo u čitanju. Mislim da sam kroz cijelog putovanja uspjela pročitati tri knjige - htjela sam više, ipak su to bili dugi letovi i presjedanja, no kod umora mi je napetije bilo ponovno odgledati neki klasični film koji sam već vidjela pedeset puta i gdje sam mogla jednostavno ugasiti mozak.
Tako smo se najranije ujutro našli u kafiću aerodroma, s kavama i vrućim čokoladama u ruci koje smo platili po cijeni koju nećemo napisati jer se onda mogu praviti da ju nisam ni platila. No, to je za očekivati na aerodromima. Tu se pokušavam voditi jednim od glavnih stupova girl math računice: sve što se kupi na aerodromu se ne računa. Za ručak smo pokušali strategizirati nekakvu Wolt dostavu, no nije nam uspjelo, te smo bili prisiljeni zadovoljiti se s jednim od par objekata na aerodromu. Nemojte me krivo shvatiti - nisu loši, dapače uživala sam u hamburgeru i krumpirićima koje sam pojela - ali bol koju osjećate kada plaćate išta na aerodromu malo što može zatomiti. (Katarina, sjeti se: girl math ! girl math ! girl math !) (Ali to baš ne uspijeva).
Ipak, nije sve tako sivo: dok smo čekali ukrcaj na let, dobila sam novu prijateljicu. Jest da je imala možda četiri godine, ali ja to sve računam. Teško je naći nove prijatelje s 26. Nije to više kao prije.
Let za Split bio je možda jedan od najgorih na kojem sam ikada bila, jer se sve treslo i osjetila sam svaku minutu puta. Ali, tješilo me što sam imala cijeli red samo za sebe, pa sam uživala u tom malom blagoslovu. Također, kada smo napokon sletjeli i krenuli po prtljagu - našli smo ju! Bio je to ipak mali strah koji je i dalje vladao u pozadini mog uma, te sam uzdahnula od olakšanja kada sam napokon sve svoje imala na broju (osim moje neprežaljene jakete... i možda koje daske u glavi).
Sada je na red došao posljednji izazov: carina. I naravno da smo mi dobili - ili izgubili? - na ovoj lutriji, te smo morali provesti nekih pola sata u detaljnom pretraživanju kufera te nabrajanju svega što smo u njima imali. To je, po mom mišljenju, bilo malo preambiciozno da se očekuje od nekoga tko se nerijetko ne može sjetiti što je dan prije ručala da nabroji apsolutno svaki predmet u kuferu (iako jedan nisam trebala nabrojati... JOŠ BOLI), ali nekako smo prošli bez otvaranja kufera. Jer, da sam ga morala otvoriti, netko drugi bi ga morao presložiti i zatvoriti jer ja to sigurno ne bih mogla. Ne smije se pačat u jedva sređen kufer djevojke koja je tri tjedna bila u stranoj zemlji. To je gotovo opasno po život. Ne lažem.
Ali, i to je prošlo, i napokon sam mogla upiti činjenicu da sam došla kući. Iako mi je do kuće zapravo trebalo još nekih pola sata autom, opet je bilo drugačije znati da si tu, samo jednu kratku vožnju dalje od obitelji koja ti je (ipak) nedostajala, i od prijatelja s kojima sada imaš toliko novih iskustava za ispričati (i slika za podijeliti).
Ruka me i dalje pekla od duge vuče kufera, ali osmijeh mi nije silazio s lica.
Istina je što je rekla Dorothy.
There's no place like home.
