Tekstove autorice Draženke Franjić s portala Cronika.hr pod naslovom “TRBUHOM ZA KRUHOM Što sve treba pretrpjeti za normalan život”, “Splićanka nakon dolaska u Njemačku doživjela ponižavanja: “Ti si iz Jugoslavije?” – “Nein, Jugoslavija ist kaputt”” i i "SLUŠAJ ME POZORNO JER ĆU OVO REĆI SAMO JEDNOM “Pokaži mi na karti gdje je taj tvoj Split”".
prenesene na Dalmaciju Danas pročitalo je preko 80.000 ljudi, a danas donosimo i četvrti dio.
Teško mi je dići se. Ne da mi se kuhati kavu, pripremati doručak, postaviti stol… Želim skuhati samo sebi kavicu i u miru je popiti. Ovdje to ne mogu, jer ako se probudim ranije probuditi ću i moju bakicu. Dida je poput mene, voli spavati i ne smeta mu nikakva buka.Odvlačim se u kuhinju, uključujem vodu za svoju kavu i ulivam vodu u aparat za njihovu kavu. Stavljam mali škartoc (škarnicl) u koji ide kava i uključujem aparat. Odradila sam sve… servirala i gledam zadovoljno kako ništa nisam zaboravila. Silaze, žele mi dobro jutro, sjedaju za stol, a ja im nosim njihovu kavu. Stavim je na stol, a bakica odmah uzima i uliva didi i sebi. Gledam, nešto mi čudna ta kava – blijeda, nikakva. Shvatim… skuhala sam kavu bez kave.
Prasnem u smijeh, ne mogu se suzdržati, i kažem joj na njemačkoj da sam ja jedina koja im je skuhala kavu bez kave. Ona kaže “čaj”? Ma koji crni čaj, obojena voda. Ali, ne smeta im. Ulijevaju mlijeko i piju. Dida hoće dvije šalice, ja mu otimam posudu s “kavom” i mislim dobiti će mi trčkalicu, pa sam onda ajme i ja i oni.
Baka dobila jezikovu juhu
Mirno je. Mir koji sam zaslužila. Rekli bi u Dalmaciji bonaca. Ali, prije bonace mora protutnjati oluja. A, naša je bome protutnjala u nedjelju. U subotu navečer me je pitala hoću li u crkvu. Kažem joj, “kako ću u crkvu kada ne znam gdje je, a i misa je na njemačkom, a to mi nije baš.” Očekivala sam mirnu nedjelju, dan kada je mi je rekla da se ne pere rublje i ne stavlja ga se niti slučajno na sušilo na balkonu.
Ali, čim je ušla u kuhinju i poželila mi dobro jutro znala sam da slijedi uragan. Naravno, nije joj se sviđalo kako je serviran stol, a mučila ju je i nervoza. Dogovorile smo da ja kuham. Na meniju su zamrznuti, već pripremljeni odresci i krumpir. Pospremila sam poslije doručka, nije ni 10 sati, a oni gledaju misu na televiziji. Skuham si drugu kavu i pitam mogu li sjesti u vrt i u miru popiti kavicu. Nedjelja je, kažem. Pristaje. Mogu. Sjedam i uživam na suncu, a ona izlazi van i kaže “sutra ti je slobodan dan, nije danas“. Nije mi jasno zašto to govori, ali šutim.
Za par minuta ponovno dolazi i ponavlja istu rečenicu, ali dodaje, rajčice su suhe, idi zalij vrt. Noć prije padala je kiša, ali uzimam kantu i zalivam. Mislim, valjda će je proći. 10:30 je, sasvim dovoljno vremena da pripremim ručak za 12, ali odlazim u kuhinju i gle čuda, ona koja teško hoda, kojoj se vrti u glavi i pomaže se s rolatorom, išla je u podrum po krumpir. Shvaćam, želi biti žrtva, a ja trebam biti ona koja je lijena, zločesta i nije joj htjela pripremiti ručak.
Ponovno mi kaže “sutra ti je slobodan dan“. Stvarno ne razumijem zašto to radi i pokušavam preuzeti kuhanje, ali ne ide. Saginje se, ja je lovim po kuhinji da mi ne padne, puše, uzdisala se… Mislim klepit će je srce, a to mi stvarno ne treba. Prolazimo nekako to kuhanje, postavljanje stola i počimamo jesti. Ponavlja mi za stolom da mi je sutra slobodan dan. Prisjeda mi ručak i uzimam mali komadić mesa i malo krumpira, tek toliko da jedem. Pita me hoću li još uzeti, ja odgovoram da nisam gladna. Uzima moj dio sebi i pojede sve.
Nedjelja je i nadam se kako će se smiriti za vrijeme pauze. No, varam se, dan treba sje…. do kraja. Nema gašenja dok sve ne izgori. Poslije pauze imamo kolač i čaj. Ne da mi jesti kolač. Ja se pravim blesava i odrežem komad kolača i pojedem. Knedla mi je u grlu i u sebi beštimam svoju emotivnost. Umjesto razuma kod mene vladaju emocije, kao i uvijek. Dižu se i spremaju, idu u šetnju. Mene ne zove, iako je moja zadaća ići s njima da negdje ne padnu. Ostajem kod kuće i kažem, nije me briga. A, jeste. Skupio mi se umor, tuga, nedostaje mi dom, moja obitelj, moja labradorica. Nedostaje mi more. Osjećam da ću zaplakati i kažem “nećeš niti slučajno”. Nisi ovdje iz ljubavi prema njoj.
Uspijevam se sabrati prije nego su se vratili. Ulaze i ona mi opet kaže “sutra ti je slobodan dan“. Ja pitam što time želi reći. Kaže mi “danas radiš”. Ponavljam joj kako je nedjelja, a ona meni “danas radiš sve”. Pitam je znači li to da nedjeljom usisavam, perem podove, kupaonicu, zahod, peglam…”, a ona kaže “naravno” i naredi mi da se popnem na kat, uzmem peglu i peglam.
Odlazim, peglam i kuham u sebi. Para mi izlazi na uši. Ispeglala sam sve, silazim i kažem joj da joj je sve ispeglano. Uzimam mobitel i pomažem se prevoditeljem kako bih joj rekla da su mi “svi rekli kako su Bavarci katolici i da mi stvarno ni u peti nije bilo kako trebam nedjeljom čistiti i peglati”. Bijesna sam i vidi da se sad neću suzdržati. Govorim joj “vama treba žena koja odlično govori njemački, ja vam ne odgovaram. Spremna sam otići kući, a vi si tražite njegovateljicu koja vam odgovara, koja postavlja stol kao u hotelu, koja kuha njemačka jela i koja će vas sve razumjeti. Nije mi problem otići kući.” Ne znam kako si takvu ženu ne mogu priuštiti jer su Njemice koje rade ovaj posao jako skupe. Duplo skuplje od Hrvatica, Rumunjki, Litvanki ili Bugarki koje dolaze raditi. Ne znam ni da je potražnja za njegovateljicama iz tih zemalja u Njemačkoj puno, puno veća od ponude.
Stala je i kaže “idemo se igrati”. Mislim, ovo je van svake pameti, ali sutra ću, kada joj dođe kćer razriješiti sve, pokupiti svoje stvari i idem u München na autobusni kolodvor, pa makar tamo prespavala. Idem svojoj kući.
Ona ide kući
Igramo igru koju voli i oraspoložila se. Progutala sam i suze i bijes i igram se s njima. Nisam osoba koja se dugo ljuti. Smatram i da su u osnovi svi ljudi dobri. Rađaju se dobri. Bitno je koju stranu hraniš, onu dobru ili lošu. Ali, da uvijek onu dobru stranu možemo potaknuti da izađe, ako smo dobri i ako pružimo ljubav.
I taman kada sam mislila da će biti dobro, shvatim da nema dobrog do sutra. Odlazim u kuhinju pripremiti večeru koja po prvi puta nije bila u 18 nula, nula i čujem didu kako pita “zar će otići”, a ona mu oštro odgovara “ona ide kući”. Postavim stol i kažem kako nisam gladna, a ona mi mahne rukom da odem, kao da tjera dosadnu muhu, i kaže “abend, abend”.
Kolegica me tješi na mobitel i kaže “da si odmah prestala plakati, nitko nije vrijedan tvojih suza, a najmanje ona.” Objašnjava mi kako ona nije čistila i zalivala vrt nedjeljom te da baka isprobava dokle može ići. A, ja sam, kako kaže moj školski, umiljata i meka i odlučila me slomiti. No, ne zna da se zubi lome i na umiljatim i mekim.
Zavođenje reda
Došla je kćer, simpatična, draga, ali odlučna. Posjela nas je sve oko stola i upitala me što želim da bih ostala. Rekla sam kako želim da me baka prestane maltretirati, da si sama određujem raspored poslova, kako neću čistiti, zalivati i peglati nedjeljom i da neću trpjeti izljeve bijesa ako stol nije postavljen kao u restoranu ili sam nešto zaboravila. Dodala sam i kako se slažem da baka kuha ako želi njemačka jela, ali ako ja kuham da mi se makne iz kuhinje. Nisam spomenula da se tuširam u smrdljivom i pljesnivom podrumu i da nemam zasebni wc. Zadovoljna sam ako prestane maltretiranje. Okreće se baki i pita je želi li svako malo novu njegovateljicu ili će se konačno prilagoditi i biti razumna. Baka odmahuje glavom. Objašnjava joj kako mi mora pomoći da je razumijem i da prestane sa mnom govoriti bajerski njemački. “Kompromis, mora biti kompromis,” ponavlja joj kćer, a ona klima glavom u znak slaganja.
Odlazim na svoj prvi slobodan dan u mir sobe koju sam dobila na korištenje dok sam ovdje. Ne mogu doručkovati, ručati, a preskačem i večeru. Grop mi je u grlu iako su me zvali iz agencije nakon što sam sve napisala i poslala fotografije svoje “kupaone” u podrumu. Umorna sam kao nikad u životu i mislim samo na to kako ću se vratiti kući.
Okrećem pilu naopako
Tuširam jedno, pa drugo i odlazimo na doručak. Na meniju su musle, ali zaboravila sam svakome po jabuku. Mirno se diže i kaže mi da će mi pokazati kako žele da im narežem jabuku. Nema nervoze. Dan prolazi mirno. Konačno počinjem disati. Bonaca. Nema nervoze ni na kavu bez kave. Vozim je liječniku dok njihov sin ostaje s ocem. Ugodno razgovaramo u autu. Govori mi da je sretna jer sam joj dobra. Odgovaram kako je to moj posao, ali ona ponavlja da joj sve napravim i pustim je da se uhvati za moju ruku dok hodamo. Zahvaljuje mi.
Dolazimo kući i ona i sin počinju govoriti u glas. Njima je to, valjda, normalno. Meni nije na njemačkom. Pokušavaju mi objasniti kako ću narezati kruh na fete i staviti u vrećicu po četiri i tako ih spremiti u zamrzivač. Kakofonija je u zraku, a ja više ništa ne razumijem što mi govore. Prestajem biti gladna i ne mogu ručati. Oboje mi govore o kavi i ne razumijem žele li je odmah ili iza pauze. Ona govori o nekim ljudima, kolačima i spominje 2 popodne. Ništa mi nije jasno, jer pauza je do 16:00. Kakvi ljudi, o čemu priča…kakvi kolači. Pita me je li bolje u vrtu ili u blagovaonici, ja odgovaram u vrtu, ali ne razumijem kada žele kavu i kakve kolače kada nemamo kolača.
Pretpostavljam kako želi kekse i pitam je koliko komada, a ona odgovara 6. Tek sad mi nije ništa jasno, a sin ne pomaže svojim tumačenjem. Kažem im da sada prestanu govoriti jer da ništa ne razumijem kada tako i toliko puno govore i da mi je dosta njemačkog. Objašnjavam im da mi je glava ogromna od svega i kako mi je počela pauza. Baka mi govori da joj trebam u 2 sata, a ja odgovaram kako me boli glava od svega i da se idem odmoriti.
Je li moguće… želi me udati!? Ili?
Kroz prozor sobe vidim je kako hoda po vrtu, uređuje stol, spušta tendu. Nije mi jasno, ali ne izlazim iz sobe. Odjekuje zvono. Polako dolazi do vrata otvara i čujem glasove. Ne obraćam pozornost dok ne čujem kako izgovaraju moje ime. “Wo ist Draženka. Wo ist Draženka.” Nije mi jasno koga to zanima i zašto. Čujem da odgovara kako sam u sobi na pauzi, a uskoro čujem i kako mi kuca na vrata i zove me. Svaki puta kada izgovori moje ime mene hvata smijeh zbog načina kako to radi.
Izlazim, a za stolom prepunim kolača u blagovaonici sjedi žena i dva muškarca. Upoznaje me s njima i izgovara ženino ime koje odmah zaboravljam. Žena me pita kako mi je u Njemačkoj, a ja kažem dobro, ali kod kuće je najljepše. Ljubazno se osmjehuje. Baka mi predstavlja njenog muža i pokazuje na drugog muškarca objašnjavajući da je to brat. Pozdravljamo se i svi me zovu da sjednem za stol do brata. Ništa mi nije jasno. Dan prije bili su gosti i rekla mi je da sam slobodna dok su tu, nije me upoznavala, a sinu je na telefon rekla kako ide s njima na ručak, ali mene neće pozvati jer ne govorim dobro njemački. Sada me upoznaje sa svima i tjera, zajedno s njima, da sjednem i jedem kolače koje su donijeli, pijem kavu.
Zahvaljujem pristojno i kažem kako neću, međutim nutkanje i moljenje da ostanem, sjednem pored brata i jedem kolače i pijem kavu traje. Jedva uspijevam otići u svoju sobu. I odjednom mi sine… zna da nemam muža… želi mi namjestiti Švabu. Suze mi idu od smijeha.
Sjedili su, jeli, pili i smijali se puna tri sata, no ja sam izašla tek kada mi je pauza završila. Otišla sam u kuhinju pospremati i čujem moju baku kako govori “trebaš razgovarati s njom, to tako ide”.
Odvezli su se u bratovom novom, velikom automobilu, a baka je došla kod mene i prijekorno me pogledala i rekla “oni su jako fina obitelj”. Složila sam se, ali za kaznu nisam dobila niti komadić kolača. Sve je spremila. Za večerom mi je ponovno ponovila kako su jako fini, kulturni i dobri te da žive na obližnjem selu. Onako, kao usput, rekla je kako brat ima 60 godina i odlično izgleda. Stvarno jako dobro. Opet sam se složila iako se nikako nisam mogla sjetiti ničega, osim klempavih ušiju.
Nastavlja se …