Najteže je napisati uvod ovako sjetnom razgovoru, u kojem, iako se pred sugovornicima trudim da ne pokažem da je takav kraj neizbježan, idem na preranu sahranu jednog od dvaju preostalih sarajevskih antikvarijata, onog pored Markale. Za čitatelje koji ne znaju, ovaj “pazar“ voća i povrća krasi njemačko ime Markthalle koje je raja pojednostavnila. Uz urednu tržnicu stoji red drvenih baraka napravljenih 1996. ne bi li se tada dalo mjesto u kojem će, radeći ono što vole, kruh zarađivati nekolicina sarajevskih malih obrtnika. Tako, a sudeći po svemu neće to biti još zadugo, u tim istim barakama možete kupiti pakiranu kavu, začine, “bjankariju” te sve ono što jednome čovjeku treba na zelenoj tržnici. Puhali su te 1996. drugi vjetrovi, tankim se koncem krpale duboke rane i ožiljci od velikosrpske agresije nad gradom poznatim po Davorinu Popoviću i Indexima, Kemalu Montenu, Abdulahu Sidranu, Emiru Kusturici, Nadrealistima, Asimu Ferhatoviću Haseu, Grbavici, Baščaršiji te mnogočemu drugom.

“Do Markale vam najlakše” – kako bi meni Sarajlije kazivale putem, “preko vaše (čudilo me to vaše, jer se iz pop kulture prije devedesetih koju sam s guštom konzumirao, Sarajlije nikad nisu dijelile po bogomoljama) katedrale pa tek 100 metara od ulaza uzbrdo”. I zbilja, slijedeći upute, bračni par Kerken nije bilo teško pronaći.

O vezi Hrvata i Sarajeva mogao bih vam pisati danima, o društvu “Napredak” koje je odškolovalo brojne hrvatske velikane poput Preloga, Andrića, i široj javnosti manje poznatog vanserijskog pjesnika Nikole Šopa (zanimljivosti radi, taj je u svojim pjesmama Isusa po krčmama vodio) pa nadalje. Da začinim ovu tužnu sarajevsku priču sastojcima za šire mase i da priču smjestim u splitski ambijent, napisat ću da su Sarajlije nas Dalmatince uvijek “gotivile” i voljele. Tin Ujević je tako kazivao da su gazdarice vlažnih i pljesnjivih sobičaka najmekša srca upravo u Sarajevu te da su njegove prazne džepove uvijek s tugom u očima gledale, stoga se u Sarajevu toliko dugo zadržao. Rijetki će se navijači Hajduka sjetiti da su upravo Sarajlije u bolnici tješile i liječile najvećeg golmana svih vremena kojeg je Split dao, Vladimira Bearu, i to dva tjedna, te mu tako spasili oko (upao mu komad užarenog ugljena kada su vlakom dolazili na utakmicu) dok ga uprava Hajduka nije niti jednom došla posjetiti. To je Beari bio jedan od okidača za prelazak u Zvezdu. Svima je poznato, jednako tako, da je Smojina prva žena Ines Fančović (Mare Mulica) zaradila mirovinu na sarajevskim daskama koje život znače. Ovakvih vam je primjera mnoštvo…

Kažem, idem u uvodu u digresije da odgodim tužnu istinu koju ćete pročitati u daljnjem razgovoru. Ni u Sarajevu se, kao ni u Splitu, ne cijene mali obrtnici, ne cijeni se više knjiga, ne drži se do malog čovjeka, uzurpira se javno dobro i ignorira komunalni red na uštrb grabežine i lova u mutnom. I u glavnome gradu susjedne nam države, odvija se proces ‘mrdušizacije’, gdje se grad, na udaru mahom neškolovanih novobogataša, pretvara u malu palanku i gdje se gubi sve ono što je Sarajevo činilo prepoznatljivim. Poniženi kulturni djelatnici Sarajeva, kao uostalom i oni u mome Splitu, praznih džepova, pod naletima primitivizma sve češće saginju glavu i prestaju se izvlačiti na “džigericu” (ugledali se valjda na Brešanov lik) te moćnicima idu niz dlaku gubeći tako svoj identitet i svoje dostojanstvo. Moji su sugovornici bračni par Kerken koji, su sušta suprotnost gore opisanim kulturnjacima “letargičavcima”.

O splitskim i šibenskim knjižarama smo već pisali.

Kerkeni su u jednome slučajnome razgovoru, a kakav razgovor s nekim tko je u Sarajevo sa svojim prijateljima vodičima došao na pola dana može biti, otvorili dušu. Pročitajte priču ovoga bračnoga para, srčane i bez dlake na jeziku Slavonke Tanje i ponosnog, do grla zakopčanog Sarajlije Eldara, koji su se s interesima sarajevskog krupnog kapitala, krkanluka i nečastivih rabota gradskih očuha odlučili boriti knjigom u svom antikvarijatu Tarihu, smještenom u Ulici Dženetića čikma.

Tanja, kako ste vi, jedna Slavonka iz Broda, uopće završili u Sarajevu?

– Zbog ljubavi, tetke su nas spojile. Mi smo se igrom slučaja kao mali upoznali u Slavonskom Brodu gdje bi Eldar zbog porodičnih veza dolazio. Kasnije sam ja studirala u Zagrebu, a on ovdje. Radili smo preko omladinskih zadruga zajedno u Brodu, gdje smo kao prijatelji izlazili nakon studentskog posla i tako je krenulo. Da vam skratim priču, moj se Amar rodio u Brodu 1990. da bi se na koncu preselili u Sarajevo.

Došao sam u antikvarijat na preporuku iz aščinice “Hadžibajrić”, pričali su mi o duhu Sarajeva koji se pomalo gubi, ali i o vama, kako imate mnoštvo naslova. Zatekli ste me govoreći da vas tjeraju iz ovog prostora. Mislio sam da ću za moje Splićane složiti jednu toplu priču, prvenstveno zato što na našoj zelenoj tržnici uz namirnice možete jedino kupiti jeftinu kinesku robu i jer je, od gospodske pijace Markale, puno bliža Arizona u Brčkome…

– Imamo više od petnaest tisuća naslova, ovo što vidite ovdje nije cijela ponuda knjiga koje nudimo. Dio naslova je u skladištu. No znate kako je, za kulturu i knjigu u Sarajevu očito nitko od odgovornih više ne mari. Oni hoće ovaj sklop baraka porušiti i na ovom mjestu napraviti parking i poslovnu zgradu. Mi smo bili svjesni da 1996. potpisujemo ugovor prema kojem nas jednog dana mogu maknuti iz baraka, ali smo se nadali adekvatnom prostoru na istom mjestu kada se izgradi nekakav novi objekt. Ovaj privremeni objekt je pošteno plaćen i naš je, ali nije naše zemljište na koje je stavljen. No, za male vam obrtnike u Sarajevu nije nikoga briga. Očigledno je da obrtnici, pa ni knjige, nisu nikome više u Sarajevu potrebne.

Znači ista stvar kao u Splitu, skupi kvadrati i zapravo poruka odgovornih da se centar ostavi na volju krupnom kapitalu, turistima, da ga se pretvori u kulisu Mediterana, bez duše i domaćih ljudi?

– Kažemo, znali smo da ćemo morati izaći, ali isto tako nismo znali da će nas ostaviti na ulici. Niste vi jedini koji ste došli u Sarajevo posjetili Pijacu i onda došli kod nas. U nas knjige kupuju ljudi iz Zagreba, Skopja, Kragujevca, ma od svugdje. Nažalost, naše Sarajlije sve manje. Osim što knjiga više nije na cijeni ljudi su osiromašili pa im kućna biblioteka nije prioritet. A što se tiče malih obrtnika, to je sramota.. Sve bi nas pretvorili u mjesta gdje strani turisti na prvu ostavljaju novac. To je sve sprega krupnog kapitala i poli…
Prekida Tanju da završi svoju misao Eldar, ponosni Sarajlija, kojem kao da je neugodno kada se njegova Slavonka ražesti i krene vaditi “šporko” rublje Sarajeva preda mnom.
– Ma nije Tanja sve tako crno, ja se nadam da će nam dati zamjenski prostor negdje u centru ako nas odluče iseliti.

Sarajevo polako gubi svoju autentičnost…

Što je najveći problem s novim prostorom, zašto jednostavno ne uđete u najam novoga?

– Zato što su kvadrati najma preskupi. Ovo je nama jedini posao. Od knjige se danas da jedino preživjeti. Mi smo imali još dva antikvarijata, kraj “Vječne vatre” i kod kazališta. Nažalost, morali smo ih zatvoriti. Imate još jedan antikvarijat na Skenderiji no i oni dišu na škrge kao i mi. Zato nam je bitno da nas Grad odluči zaštititi. Eldarov je otac počeo s prodajom knjiga za vrijeme rata, morao se snaći. Mi smo posao nastavili. Mali obrti su na izdisaju, velika većina onoga što vidite na Baščaršiji je uvoz, ručnoga rada je jako malo. Valjda bi glavne ulice jednoga grada trebale odisati malim obrtima koji predstavljaju taj grad, a ne mirisima franšiziranih kuhinja i kafana. Tako da kada dođete u Sarajevo, da ne pomislite da ste negdje drugdje. Kod nas se grade samo tržni centri, cijena kvadrata se diže u nebo. Nikome nije stalo da se zadrži ona autohtonost i da se održe poslovanja koja se s koljena na koljeno prebacuju. Mi smo uvjereni da ima kupaca koji znaju prepoznati tu kvalitetu i koji su je spremni čak malo više, kao nagradu za trud, platiti.

Rekli ste mi da vam dolaze čak i akademici. Uvijek se sjetim svog sveučilišnog profesora Šimuna Jurišića koji bi nam citirao Andrića: “Ako želiš vidjeti koliko netko stvarno vrijedi pogledaj mu naslove u obiteljskoj biblioteci”. S obzirom na to da se ova referenca ne može u modernom svijetu koristiti, kako odabirete knjige koje ćete kupiti kada se ionako slabo prodaju?

– Zbilja nam dolazi čitav kulturni svijet Sarajeva i šire, neki kupe, neki prolistaju samo, no vrata su svima otvorena. Slično je i s otkupom, svima su i tu vrata otvorena. Nekada bismo otkupljivali mahom sve. No, vidite da nam je prostor skučen, a skladište gotovo puno, tako da danas kupujemo naslove za koje smo sigurni da će se prodavati (Eldar mi vadi na poklon Vojnovića tiskanog 1907.), ili ono što odlučimo da ima neku vrijednost pa da ostavimo za neke bolje dane.

Probleme vam zadaje i ilegalna ulična konkurencija…

– Nije to konkurencija nego se ljudi jednostavno snalaze. Iznajme od gazda zgrada javni prostor ispred zgrade, i to za mali novac, iako je taj prostor zapravo javni i nitko ga osim grada i općine ne bi mogao dati u najam. Mi tako ne radimo i ne možemo raditi. Mi plaćamo porez, nama dolaze inspekcije i kontrole, a ljude na ulici nitko ne kontrolira. Zato nam je bitno da dobijemo nekakav gradski ili općinski najam, jer je u tržišnoj utakmici teško sudjelovati ako nemate jednake uvjete. Ili da nam jednostavno kažu, kako Sarajevu nije potrebna knjiga i kultura.

Kazali ste mi da vas je i Bolonjski proces unazadio, možete li objasniti kako?

– Lijepo, jer studenti sada manje čitaju. Sve im je iscjepkano i skriptirano tako da kopirnice ubiru zaradu koju smo mi nekada imali. Rijetko će se naći da koji zaluta i kupi knjigu, jer ih profesori načinom studiranja ne potiču na to. Nije krivica na profesorima, to je jednostavno tako, proces studiranja je drugačiji, tako da mnogi od njih neće osjetiti miris knjige.

Miris knjige…

Kada već spominjemo miris knjige, krajnje ću vam iskreno opisati, kako sam kao dijete mirisao knjige u antikvarijatu kraj kuće. Naši čitatelji će znati, da je na mjestu današnjeg splitskog restorana Moskito, držao šjor Lav “stare” knjige. Tamo bi nas djecu puštao da se zimi utoplimo, iako većina nas nije ni znala čitati. Ja bih gledao slike i mirisao knjige. Nekoliko ulaza do njega bio je i drvodjelac. I marangun Jure bi nas puštao k sebi, ali uvijek je trebalo paziti da se bude mirno dok stroj radi i trebalo je s poda skupljati piljevinu da mu se pomogne. Tako sam od ranih dana valjda shvatio da je ‘knjiga lakša od motike’. Mislite li da mladi uopće imaju priliku, da se slikovito izrazim, upoznati lakoću knjige?

– Imaju svakako, no danas su moderne tehnologije još lakše od knjiga. Sve je online, no ne mislimo da bi se knjiga zato trebala zapostaviti. Ako nas indirektno pitate je li knjižničarstvo ili ovo što mi radimo izgubljeno zanimanje, zasigurno nije i ne smije biti tako. Imate perioda u povijesti kada su knjige bile zabranjivane, pa su ih pojedine kulture čuvale jedne za drugu, ali je knjiga u konačnici našla put do čitatelja.

Nešto slično kao u Ecovom romanu “Ime ruže”, gdje Jorge zabranjuje smijeh, a sam se, iako slijep, smije…

– Upravo tako. Istok je zapadnoj civilizaciji sačuvao dosta antičkih pisanih vrednota.

Nepristojno je ljudima viriti u lisnicu no možete li mi otvoreno kazati, kada zbrojite crtu na kraju mjeseca, da li se zbrojiti početak s krajem?

– Kazali smo vam da smo dvije adrese ugasili. Da ćemo se ikad obogatiti, nećemo. Da ne radimo ono što volimo i što nas ispunjava, davno bismo zatvorili vrata i ovdje u Dženetića čikma. Strah nas je samo što nismo sigurni da nam je ova adresa osigurana za budućnost. Ova pijaca je Bosna u malome. Naš grad i država vam funkcioniraju kao brak u kojem imate muža, ženu i ljubavnicu. To funkcionira divno dok ne dođe do haosa i dok se ne treba posvetiti pravim životnim pitanjima. Opterećeni smo umjesto ponosni na te entitete i svatko gura u svoju krajnost i na svoju stranu…

– Nije baš tako – ubacuje se u razgovoru inače do grla zakopčani Eldar, koji ne da na grad.

– Vidjet ćete da ćete nas idući put kada dođete sa svojim vodičima naći na istome ili sličnome mjestu. Dvadeset i tri godine naše tradicije u ovome gradu ipak nešto znači.

Opstaju li knjižare u Sarajevu?

– Slabo. Kad biste ušli u knjižaru Svjetlost, koju je Mladinska knjiga kupila, vidjeli biste prekrasni izbor novih knjiga, ali oni od knjiga ne bi opstali. Da ne prodaju mješoviti školski i uredski pribor, oni bi isto zatvorili vrata. Ljudi gledaju da prodaju što raznovrsnije robe kako bi opstali. Izdavači su isto u velikim problemima, ne mogu se boriti s velikim tiskarskim kućama koje na kraju nude knjigu u bescjenje kao poklon uz neko tiskano izdanje, kao da je knjiga kalendar ili kakav ‘poster’ poznate osobe.

Dok pričamo u pozadini nam utiho svira muzika. Za kraj nam se poklopila “When the streets have no name”, taman da nabacim na volej Kerkenima završnu riječ.

Dajte mi nešto za kraj…

– Gledajte, mi smo, da se moderno izrazimo “brend” ovoga grada. Nešto kao ćevapi kod “Želje”. U ovome poslu nije bitan profit, radimo nešto što volimo i prenosimo tuđe misli i znanja s generacije na generaciju. Ovo vam mogu raditi samo ljudi koji zbilja ovaj posao vole. Imali smo dvije atraktivne lokacije iz kojih smo izašli zato se nadamo kompromisu u smislu iste ili slične lokacije. Ova ‘amerikanizacija’ društva nije vječna, sve ovo što se radi na brzinu i stihijski i što je knjigu stjeralo u drugi plan će proći, a knjiga će ponovno naći svoje mjesto u društvu. Da u to čvrsto ne vjerujemo ne bismo se ovako borili.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime