Pučka predaja sa ponosom priča o junaštvu mlade poljičke djevice koja je žrtvovala samu sebe da spasi svoju domovinu. Ta mlada junakinja zvala se Mile Gojsalić. Gojsalići žive još i danas u Poljicima u selu Kostanje, a potomci su Tješimira, jednoga od trojice braće, koji je još za narodne dinastije osnovao poljičku župu.
Gotovo dva vijeka Poljičani su bili pod turskom vlasti, ali uvijek kad bi se pružila zgoda pograbili bi oružje i
borili se jer može se reći da Poljičanin nije živio za drugo nego za svoju vjeru i za svoju slobodu. Tako je ostalo do danas.
Iako Poljička Republika prestaje postojati dolaskom Napoleona 1806. godine, i dan danas Poljičani njeguju i čuvaju baštinu toga kraja, kao i običaje. Poljica obuhvaćaju prostoru između rijeke Cetine na istoku i Žrnovnice na zapadu. Što se zaleđa tiče, prostiru se preko planine Mosor do Cetine, ispod Garduna, blizu Trilja. Području Poljičke kneževine imalo je 12 katuna i 20 sela.
Poljička Republika je izrazito bogata sa svojom povijesnom i kulturnom ostavštinom o kojoj se danas itekako vodi računa. Već i sam pogled na Poljica sa mnoštvom crkvi i crkvica, razasutih po dolu i brdu, odaje pobožnost pučanstva isto kao i velebne srednjovječne katedrale po bogatim gradovima Europe jer je i jedne i druge podigao isti vjerski i nabožni žar.
U Velikom tjednu Poljičani se drže starih običaja
U svakoj kući u Poljicima naći ćete raspelo, krštenu vodu, svijeću trojicu, blagoslovljenu grančicu i tamjan, a skoro svaka žena nosi nekakvu medaljicu, najčešće Gospinu.
U Velikom tjednu drže se svojih starih običaja, ne radi se u polju, nitko ne pjeva, ne čuje se smijeh ni arlekanje kako bi Poljičani rekli. Na Veliki četvrtak bere se blitva i priprema soparnik.
Soparnik se čini od blitve, vina brašna (cvita), malo kapule i ulja. To je najmilije jelo Poljičana. Umisi se tisto, razriže na siniji u dva jednaka dila, pa se lazanjuron (oblin drvetom,ko štap od metle) razvaljuje po siniji tako da bude svaki kraj debel ka kantun. Prvi razvaljani dio zamota se oko lazanjura pa se prinese na drugu siniju. Onda se uzme blitva koja je oprana i izrizana, osoljena i uljen začinjena i razastire se po donjoj kori da je svuda pokrije
ali ne debelo. Kada je blitva razastrta onda se omota druga kora na lazanjuru i polako se spušta po razastranoj blitvi da pokrije s kraja na kraj donju. Ako je di koji kraj kore prisumićen okroji se nožen da se može bolje zavrnut. Kad se krajevi zavrnu onda se soparnik poklopi drugom sinijom tako da se malo pristisne i privrne se na drugu stranu. Onda se lipo na kominu razgrne žerava, sve se pomete i sa sinije se polako spusti soparnik na ugrijano tle. Preko njega se metne žeravica i kad se počme se na sridini nadimat omete se žeravica s njega i opraši se malo krpon. I na siniji se odnese na stol. Onda se rukom namaže maslinovim uljem i pospe lukom da bude slasniji. Valja da ulje dobro opovio da ne bude suv – kazuje nam jedna stara Poljičanka.
Soparnik se obavezno reže na rombove, a jede se od sredine prema kraju s tim da je običaj da onaj koji ga reže ima pravo izabrat najbolju fetu.
Vezuju se zvona, moli se sto Očenaša
Na Veliki četvrtak zavežu se crkvena zvona od “glorie“ do na Bilu subotu (Veliku subotu) kada se proslavlja uskrsnuće Gospodnje. U crkvama se napravi grob Gospodinov na jednom od oltara i čuva se preko dana, svakog sata barem dva čuvara.
Mnogi Poljičani taj dan mole sto Očenaša, sto Zdravo Marija i 10 Slava Ocu na čast muke Isusove za oproštenje
grijeha. Svaki put kad se izmoli jedan Očenaš, Zdrava Marija i Slava Ocu nadoda se ova molitvica:
“Oj dušice virna
budi u viri kripna.
Da je tebi dušo
znati kako je umriti, priko Jeruzalema grada prići.
Kada budeš
putovati tisnin klancin, dugin putin,
sukobit će te duh
nečisti, duh nečisti, duh nemili.
pa će tebi
govoriti: Dušo moja dođi k meni.
A ti njemu
odgovori: Tvoja nisam, nit ću tebi. Božja jesan, iđen Bogu
Na blagi dan, na
Veliki četvrtk.”
Poljičani bi znali ovo moliti dok bi bili na ispaši sa svojim ovcama ili kravama pa bi nakupili sto kamenčića i kako bi izmolili po jednu molitvu bacali bi kamenčić.
Ušćipke na maslu, kruv za u peć
Na Veliki petak domaćice frigaju ušćipke ili vritule. Ušćipke se frigaju na tavi, na maslu ili ulju. Ženskom
rodu je draže na maslu pa se zato i piva:
“Moja majko, željan divojaka!
A ja sinko s
masla ušćipaka!
Ili
Moja majko učini
mi čisto
S dvora ulje, a
unutra tisto!”
Pravi se bakalar na brudet kao i riba, učini povrig, stavi se krumpira, kapule, pomidora. Sve se zgusne i slatko jede. A stavlja se u bakalar malo suvica od grožđa i suvih višanja.
Za ove blagdane spravlja se i kruv za u peć. Samliveno brašno se prosije, voda se smlači i lije bukaron, razmuti se kvas, osoli i zakuva. Kad je kruv zakuvan odma se naloži vatra u peći. Valja pustit da se peć zagrije i onda se metne kruv. Na svakoj peći valja da je jedan odušak da se leda kako će uzaći kruv. Da se ne zaplane, u Kostanju se baca kuposova ili lozova lista po glavan od kruva. Kad kruv uskuva triba ga prikuvat, zaoblit, povr njega učinit križ i stavit peć. I šta se u peći ispeče zove se libac ili glava kruva – objasnio nam je znalac.
Sve na stranu, a kapljica vina na prvo misto
U Poljicima kažu: “Sve na stranu, a kapljica vina na prvo misto” jer zna se da u srednjim i donjim Poljicima malo koja kuća ne sadi lozu i ne pije svoga vina do Uskrsa. Poljičani kažu da na Veliki petak treba popiti puno vina jer koliko taj dan popiješ vina toliko će ti krvi teć žilama.
U gornjim Poljicima je i običaj da se na Veliki petak dok se štuje muka na oltar stavi korena od tikvine koju svećenik blagoslovi i okadi pa se daje blagu za lijek kada ga zaboli. A koga boli glava neka se više nikad ne češka po glavi u petak osim na Veliki petak kada se štuje muka u crkvi pa ga više nikad neće bolit glava.
Na Veliki petak žena ne smije ništa radit s iglicom i koncem. A posebno se ne radi ništa ako se mora tući npr. čekićem i čavlima jer je to dan trpljenja Gospodnjeg.
Gospin plač i zvuk škrgajica
Većinu dana stoji se u crkvi, a u Kostanju klapa Pasika koja je nastala na tradiciji crkvenog i pučkog pjevanja, pjeva muku Gospodinovu.
Navečer se prije obreda pjeva Gospin plač. U Kostanju je posebno pobožno za vrijeme ljubljenja križa pred kojeg se ide bosih nogu.
Svakojako zvonjenje tada zamjenjuju škrgajice (drvene naprave koje djeca vrte i tako proizvode zvuk). Šrgajicama se škrgaja i dok se ide u procesiju oko crkve. Prije bi se tukao i „baraban“(ime je dobio po jednome od razbojnika- Baraba). Po bancima bi se lupalo šibicama, a govorili bi da je najsritnija ona koja na sebi ima tri blagoslova: s Cvjetnice, otkrivanja križa i na Barabana.
Na Veliki petak moli se 150 Zdravo Marija i 150 Slava Ocu, a poslije svake molitve govori se:
“Danas petak narečeni Isuse moj mučeni.
O Isuse, muka tvoja, spasila se duša moja!”
Miris sirnica na Bilu subotu
Na jutro Bile subote blagoslovi se ognjan, a kad zazvone zvona prije podne na “gloriju“ svatko se umiva u blagoslovljenoj vodi kako bi se zaštitio od raznih bolesti. Prije se blagoslovljena voda davala i blagu, a na Bilu subotu su se blagoslovljavale i puške da bolje pale i pogađaju u strvinare i zle duhove. Tog dana se sadi i luk koji će niknuti samo u jednom češnju.
Domaćice prave kruh, peku buktenice (kolače koji se nanižu i preliju žumanjcem od jaja) i sirnice, kuhaju jaja za blagoslov.
Navečer se ide u crkvu na bdijenje koje počinje blagoslovom vatre i vode. Prije bi se voda nakon blagoslova stavila na par mjesta po crkvi pa bi se iz nje umivali svi župljani. Na Polnoćku se nose i košare sa hranom pripremljene za blagoslov.
Tu se uvijek nađe jaja, sirnica, mladog sira, pršuta, soli, vina i mlade ljutike.
U donjim Poljicima malo se tko slatko naspava te noći. Nakon što prođe ponoć od svake kuće po jedno, dvoje ili troje idu po polju od zemlje do zemlje, noseći blagoslovljenu vodu i škrope svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagolovljene na Cvjetnicu govoreći: “Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom.“
Običaji na Uskrsno jutro
Na Uskrsno jutro običaj je da se svatko najprije okusi blagoslova bilo jaja, ljutike, mlada sira. Uz sve to treba popiti i malo vina. Ljuske od blagoslovljenih jaja nipošto se ne bacaju u smeće već se raspu po poljima kako bi što bolje urodile voćke i vinogradi. Ovcama se tog jutra natrlja njuška ljutikom (koja je blagoslovljena večer prije) da ih ne ugrize zmija.
Posli se ide u po selu i čestita Uskrs riječima: "Na dobro Vam došlo sveto Uskrsnuće! I vama na spasenje."
Ide se i na misu. Stari ljudi su govorili da je Božić rutavac, a Uskrs gizdavac jer su za Božić nosili tešku zimsku neukrašenu suknenu odjeću zbog zime, a za Uskrs se u crkvu išlo u laganoj kićenoj odjeći pa bi se vidjela sva raskoš nošnji.
Dan Isusova uskrsnuća Poljičani provode sa svojom obitelji uz obilje jela i vina, pričajući priče i prisjećajući se prošlih vremena kako bi i na takav način čuvali i baštinili duh drevnih Poljica.