Tekstove autorice Draženke Franjić s portala Cronika.hr pod naslovom “TRBUHOM ZA KRUHOM Što sve treba pretrpjeti za normalan život” i "Splićanka nakon dolaska u Njemačku doživjela ponižavanja: “Ti si iz Jugoslavije?” – “Nein, Jugoslavija ist kaputt”" prenesene na Dalmaciju Danas pročitalo je preko 60.000 ljudi, a večeras donosimo i treći dio.
Eh, taj Split… dva dana je Frau hodala s geografskom kartom i tražila gdje je taj grad pun palmi, koliko treba putovati do njega i kroz koje zemlje sve proći. Strpljivo sam joj pokazivala i u šali rekla kako je najbolje da odmah krenemo i da ih pazim kod svoje kuće. Naravno, složila se. Ipak ostali smo ovdje u zemlji u kojoj se izmjenjuju sunce i kiša, prohladno i toplije vrijeme. Ostali smo u njenom prekrasnom vrtu i uz njeno raspoloženje koje se izmjenjuje nekoliko puta dnevno.
Mimoišlo me kuhanje još jedan dan. Vodila sam je liječniku, a dida je poslušno išao s nama. Ušli smo i sjetila se kako je zaboravila za didu masku za lice te me poslala natrag u auto tvrdeći da su tamo rezervne maske. Naravno, nije ih bilo, no u sklopu zgrade bila je ljekarna i kupila sam masku. Jedna maska jedan euro. Obična maska. Kod nas je to ipak jeftinije.
Spustim se liftom, ali didi je već medicinska sestra dala masku, a baka pita koliko mi treba platiti. Ja kažem “ništa, pa to je samo euro”, a ona uporno da će mi vratiti. Nasmijem se i kažem “ja sam iz Hrvatske”. Vjerojatno nije shvatila, ali je odustala.
Prava talijanska pizzeria uz talijanski jezik i vesele Talijane
Nalazi su joj, navodno, dobri i krećemo u talijansku pizzeriu po obiteljsku pizzu. I onda iznenađenje – promjena raspoloženja. Talijan konobar izađe i ona mu iz auta naruči pizzu i drsko kaže kako ćemo čekati u autu i neka pizzu donese u auto kada bude gotova. No, Talijan ubrzo dolazi i kaže kako je pizza gotova, okrene se ode. A ona živčana, ljuta, nabraja… Ja joj uzmem eure iz ruke i odem po pizzu. A, unutra hrpa veselih Talijana koji rade, dovikuju se na talijanskom i smiju. Preuzimam pizzu i plaćam, a Talijan me pita odakle sam. Kažem, iz Splita. Oduševio se. Split, ponavlja. Dovikuje i drugim Talijanima da sam iz Splita. Ne mogu vjerovati da Split izaziva toliko oduševljenje.
Kada se baka "digne na lijevu nogu"
8 sati ujutro, a ja u tuđoj kuhinji, u tuđoj zemlji. Dižem roletu, uključujem sebi grijalo za vodu za moju kavu i pripremam aparat za kavu za njih dvoje. Zaboravljam uliti vodu, ali brzo se ispravljam. Okrenem se i – dida stoji obučen od glave do pete i nasmijan ispred mene. Znam, silaze točno u 9. Ni minut prije, a ni minut poslije. Zajedno. Mislim, umrla baka. Znam da mu ne da sići bez nje. Da ga muštra kako će se obući, kako oprati zube, da ga zove barem deset puta da se uopće ustane iz kreveta, a evo ga sada stoji pokraj mene i sav ozaren od sreće.
Pitam ga što je bilo, što traži dolje, a on kaže “ne znam”. A majke ti mile što ću sada. Pitam ga gdje je baka, on sliježe ramenima. Osjećam da ovo nije dobro, kada se s kata zaori bakin ljutit glas “vraćaj se odmah gore”. Jadan, pokunjio se i bježi gore. Nije ga se čulo sve do 9, kada su oboje spustili.
A onda je počela živčaniti. Nije joj dobro stol postavljen, gdje je boca, neće ove čaše, već druge … prisjeo mi je doručak. Raspremim stol i uhvatim se usisavanja i pranja poda, a ona sve fina jer me vidi da radim. Srce joj je na mjestu kada non-stop nešto radim, kada sjednem ne valja. Podsjeća me na nacistički logor.
Šalje me s posla na posao. Iznesi smeće…ovo mora biti ovako, ovo onako.. zalij mi paradajz, operi wc školjku…
Stanem, ona poludi. Traži stalno nešto po kuhinji i drobi li ga drobi.
Psihičko izluđivanje
Uzmem šutke čistiti salatu, ona kaže očisti dvije. Kažem joj da nam je dovoljna jedna, a ona mi izvadi iz frižidera i drugu i kaže očisti. Ja taman pri kraju čišćenja druge salate, ona ponovno uleti u kuhinju i kaže “što radiš, što će nam toliko salate.” Kažem joj da mi je ona tako rekla i dodala tu drugu salatu, ali ona kaže “nisam, ti ne razumiješ ništa”.
Ajde, mislim, možeš ti to. Šuti i proći će. Nisi ti ovdje zato što je voliš. Otići ćeš kući i zauvijek je zaboraviti, sad izdrži. Izvadim pola salate iz zdjele i spremim u frižider i idem začiniti salatu, ali uspijem samo staviti sol i malo ulja, kad furija uleti u kuhinju. Opet trtlja na bavarskom njemačkom kako se tako ne začinjava salata. Ja joj mirno kažem da začini ona i pokaže mi. Preuzima začinjavanje salate i kaže mi “dok ti ja pokazujem mogu i sama napraviti”.
Uhvati me i muka i smijeh jer me podsjetila na popularnu seriju Alo, alo i legendarnu rečenicu “slušaj me pozorno jer ću ovo reći samo jedanput”. Isprobava salatu i kaže mi “previše si zakiselila”. Ja pitam s čime kada nisam ni uspjela dotaknuti ocat, a kamoli zakiseliti. “Kiselo, kiselo”, ponavlja živčano. Ja izvadim ocat i pitam misli li da sam s tim prelila salatu. Kaže jeste. Odgovaram kako ga nisam ni dotaknula. Uliva balsamico i što ti ja znam što sve ne, proba i kaže “onda si previše posolila”. A jeb… majku koja rospija, brojim si nijemo. Izdrži. Šuti. Iz dišpeta joj se nasmiješi najljubaznije što možeš i od uha do uha. Pokaži joj da Hrvati nisu njihovo smeće.
Stavljam jelo na stol i počimamo jesti i uz moj najljepši osmjeh joj govorim kako joj je salata vrh. Ne može vjerovati, ali ja napunim pun tanjur salate i iako je ajme na silu pojedem sve i još kažem “es ist sehr lecker” (jako je ukusno), pa si misli.
Nastavlja se psihijatrija
No tirada nije gotova. Raspremam stol, a ona “klima” zamnom u kuhinju i traži plastičnu zdjelu. Kaže mi “izgubila si zdjelu”. Mislim si, stvarno nije normalna, ali pretražujem sve kuhinjske elemente i stvarno nigdje zdjele. Znam da sam je oprala i zapamtila sam točno gdje sam je ostavila, ali nema. Desetak minuta prevrćem sve dok mi ona broji na njemačkom i odjednom kaže “stavila sam u nju jabuke”. I sva sretna pokaže mi jabuke u zdjeli.
Konačno odmor do 16 sati. Pokušavam se opustiti, ali ne ide. Kako bih i mogla nakon svega. Ali, spremna sam za novu rundu koja počinje s čajem i kolačićima. Jedan veći i dva manja za svakoga od nas troje. I čaj. Silaze i čini mi se da se smirila. Nadam se kako ću imati ugodno popodne. Nakon čaja i kolačića idemo u šetnju. Ljubazna je, smiješi se. Dida šeta sa svojim štapovima i odjednom stane i kaže kako neće dalje. Zovem je da se vrati, a ona mu ponudi da sjedne na rolator. Mislim si što ću ako on sjedne na rolator, morat ću nju voditi, a njega voziti. Na sreću, dobri dida odlučuje da idemo dalje.
Dolazimo u vrt i raspoloženje se mijenja. Šalje me po poštu i traži da po cijelom vrtu oko cvijeća očupam travu. To nije moj posao, ali očito se ne znam postaviti, pa čupam. A, onda kaže idi peglati. Krećem na kat peglati i razmišljam kako je lako zapamtiti novu riječ – peglati. Sjetim se psa bigla i eto ti pegla i peglanje na njemačkom.
Ne peglamo mi na žar
Ide za mnom, uzima peglu kakvu sam ja imala prije desetak godina i kaže mi “u peglu se ulijeva voda”. Uzimam prevoditelj i uz njegovu pomoć joj objasnim kako mi u Hrvatskoj ne peglamo na žar. Kažem joj i kako ja doma imam tri pegle i da je svaka puno, puno bolja od njene. Ostaje, kako bi mi rekli, ka trica i odlazi. A, ja peglam i slušam glazbu.
E, ali slijedi večera, a ona mora biti servirana kao u hotelu. Naravno, ja svaki puta nešto zaboravim, a to je strašno ljuti. Moram narezati mozzarellu i rajčice i preko svega staviti lišće bosiljka. Pa, barem to nije teško. Narežem mozzarellu, poslažem je i krenem da ću narezati još rajčice, kad eto ti nje. Uzdisala se od muke i bijesa. Prilazi tanjuru i počima po njemu razbacivati mozzarellu. Stojim i gledam i ne vjerujem svojim očima. Kaže mi jedna mozzarella, jedna rajčica narezana na krugove i tako redom. Ja narežem rajčice, poslažem, stavim pred nju tanjur i kažem “nastavite vi dalje”. Skoro je s korijenom iščupala jadni bosiljak, a onda ga je stavila pod slavinu i pustila hladnu vodu u njega.
Uzela sam sebi iz hladnjaka drugi sir i nisam niti taknula mozzarellu koju je dodatno prelila s nekoliko preljeva. Pita me “vi u Jugoslaviji nemate mozzarellu”? Ja kažem kako nisam iz Jugoslavije, već iz Hrvatske i da Jugoslavija ne postoji te da imamo sve što imaju i oni.
Pečenje kolača kao vrhunac uništenog dana
Mislim u sebi kako ću izdržati još samo malo i nosim posuđe u kuhinju brojeći minute do trenutka kada ću otići u svoju sobu. Ali, oni sjede za stolom i ne mogu odnijeti čaše i oprati ih na ruke, jer mi ne da staviti ih u perilicu. Odlazim u sobu, zovem doma i pričam sinu, on razumije. Živio je kratko u Švedskoj. Kaže ne daj da te maltretira. Spuštam slušalicu s puno nostalgije i idem oprati još te dvije čaše ne slute kako me čeka – iznenađenje.
Umjesto na spavanje frau je odlučila peći kolače s jabukama. I došla sam joj baš na puškomet. Kaže mi da joj vaga ne radi i da joj odmjerim 300 g brašna i 100 g šećera. Ja pitam kako. Ona živčano ponovi da joj nekako to izmjerim i dodam u smjesu koju je već stavila. ((slušaj me pozorno, jer ću ovo reći samo jedanput, hahaha)
Sjetim se čaše jogurta i iako to nije moj posao uhvatim se pečenja kolača sa staricom koja očito nije u svaka doba pri sebi.
Nastavlja se …
