Na crno-bijeloj fotografiji nalazi se mladić visoko podignutih ruku i stisnutih šaka. Na bijeloj podlozi vidi se tanki komad konopca oko njegovog vrata.
Ova upečatljiva fotografija nalazi se na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a na njoj se nalazi jedan Hrvat. Jasno, riječ je o Stjepanu Filipoviću, rođenom Hrvatu iz Opuzena koji je spletom životnih okolnosti još kao dijete s roditeljima odselio u Srbiju. Tamo, u Valjevu, i nastala je ova fotografija, svega par minuta prije nego što će Stjepan biti obješen.
A obješen je baš na današnji dan, 22. svibnja 1942. godine.
Hrvatske vlasti ga se srame
Stjepan Filipović rođen je 26. siječnja 1916. godine u Opuzenu. Rođen je u hrvatskoj obitelji, ali će uskoro zbog očevog posla s roditeljima preseliti u Valjevo. Tamo su ga, jasno, zvali Stevan pa će tijekom kratkog života on zapravo biti i Stjepan i Stevan.
U današnjim danima to često unosi zbrku oko pravog imena ovog mladića. U predratno vrijeme bio je član lokalnog ogranka tada zabranjene Komunističke partije, a nakon nacističke okupacije on je bio jedan od organizatora ustanka u valjevskom kraju. Na Badnjak 1941. godine zarobili su ga četnici i nakon mučenja izručili Gestapou. Nacisti su ga, nakon višemjesečne torture, pogubili pred okupljenim mnoštvom, kao upozorenje drugima, piše Index.
Povijest je napravila jednu zanimljivu slučajnost. Naime, Filipović je ubijen na isti dan kad je u Šibeniku strijeljan Rade Končar. Hrvata Filipovića uhvatili su četnici i predali na nemilost Nijemcima. Hrvatskog Srbina Radu Končara uhvatili su ustaše i predali svojim gazdama Talijanima.
U Valjevu i Opuzenu podignuti su spomenici Filipoviću. Onaj u Opuzenu je razvaljen 1991. godine. Onaj u Valjevu, išaran i zapušten, još se nekako drži. Stjepan Filipović u Hrvatskoj je s vremenom zaboravljen. U revizionističkom ludilu koje traje do danas, antifašisti su maknuti po strani. Nisu poželjni, a Filipović još manje jer se odazivao na ime Stevan.
No tako je u Hrvatskoj, UN-u je Filipović netko čije ime vrijedi istaknuti. Slika mladića na pragu života kako s prkosno uzdignutim šakama pred fašističkim vješalima prkosi smrti ostaje tako kao jedna od najupečatljivijih uspomena na antifašizam.
Hrvatske vlasti ga se srame, vjerojatno iz istog razloga.
