Preostala kao usamljeni relikt onog najboljeg od nekadašnje splitske i hrvatske vojne brodogradnje. Prepuštena je kiši i suncu te povremenim pogledima zaljubljenicima u te čelične ljepotane. Zašto smo zaboravili na prvu i zadnju podmornicu samostalne Hrvatske, P-01 „Velebit“? Zašto čami u ratnoj luci Lora podno grana borova, poput kakve tužne vrbe?
Razuman odgovor teško je dati. Znamo samo da je davno već otpisana. Ratnoj mornarici ona ne treba. Na nju nitko u vojsci uopće više ne računa. Usprkos povremenim medijskim nagađanjima, Hrvatska ipak neće obnavljati podmorničarstvo, tu izuzetno kompleksu granu vojske, jer se za takvo nešto novaca jednostavno - nema.
Podmornica “Velebit” bila je jedna od šest džepnih podmornica 88. flotile podmornica JRM-a. Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća u “Brodogradilištu specijalnih objekata”, gdje joj je trup produžen za 4 metra, ovu je podmornicu zatekao Domovinski rat. Obnovljena i produžena 16. siječnja 1996. zaplovila je pod barjakom HRM-a. No, radost hrvatskih podmorničara bila je kratka vijeka.
Godine 2005. izvučena je na suho. „Velebita“, slijepog bez sonara i nepokretnog bez akumulatorske baterije, u Ministarstvu obrane su prije 10-tak godina proglasili nepotrebnim i tako se ugasilo 100 godina tradicije podmorničarstva u Hrvata.
Nevidljiv NATO sonarima
Malo je poznato da je ovo plovilo obavljalo i vježbe s NATO brodovima. Zadatak je bio locirati hrvatsku podmornicu nakon zarona. Međutim, prema riječima upućenih sugovornika, „Velebit“ se u dubinama pokazao kao težak zalogaj. Zbog svoje dužine od 21 metra i izuzetno dobro „pogođenog“ oblika trupa, „Velebit“ je doslovce nevidljiv NATO sonarima. Inače, Velebit predstavlja poboljšanu inačicu podmornica klase „Una“ koje su se u splitskom „Brodogradilištu specijalnih objekata“ gradile za potrebe mornarice bivše Jugoslavije. Ove klase podmornica projektirane su za transport diverzanata, protubrodskih mina, te malih, tzv. "mokrih" ronilica R-2. Prema planovima pomorskog vojišta bivše Jugoslavije, u slučaju konflikta s NATO savezom, ove su podmornice imale su zadaću neprimjetno se došuljati do obale Italije, iskrcati diverzante, izvršiti napade na važnije objekte poput spremnike nafte, vitalne zgrade, te se u panici koja bi tada zasigurno nastala među stanovništvom-kliznuti nazad u jadranske dubine. No, historijat prve i zadnje podmornice samostalne Hrvatske zapravo nije povod za ovaj tekst.
Povod je zapravo pitanje koje glasi – zašto čuvenu podmornicu, tu sjajnu baštinu splitske industrije, nije izložena u javnom prostoru na dohvat ruke prolaznika, djece, svih građana i turista koji hrle u grad podno Marjana? Njezina dislokacija iz Lore negdje u javni gradski prostor bilo bi, u prvom redu, priznanje domaćoj, hrvatskoj pameti koja ne nekada znala projektirati i izgraditi podmornicu, koja po svojoj složenosti, kao i svemirska raketa sa astronautima, spada u najkompleksniji proizvod ljudskog roda. Nadalje, izlaganje „Velebita“ odali bi smo i priznanje onim slavnim danima kada smo stvarali Hrvatsku ratnu mornaricu, kada smo otimanjem brodova od JRM-a stvarali našu vojnu flotilu. Dio te flotile u rađanju bijaše i „Velebit“.
Split ne zna što bi sa svojom podmornicom
Zadnje, i ne manje važno, „Velebit“ izložen u javnom prostoriju, kao nova gravitacijska toččka okupljanja, može biti atrakcija prvoga reda koje donosi i stanovite prihode. Komparacije radi: glavna atrakcija vojnog muzeja u slovenskoj Pivki nisu američki „Paton“ i „Šerman“, ruski T-34, T-55, T-72 ili jugoslovenski M-84, nego manji brat hrvatskog „Velebita“, diverzantska podmornica P- 913“Soča“. Cijena ulaznice s vodičem u ovu podmorsku poslasticu iznosi 11 eura. Čisti godišnji inkas iznos preko 70 tisuća eura! Da budemo precizniji, ulaz u „Soču“ posebno se naplaćuje.
Slovenija je ponosna na svoj mali udio u povijesti kada su i njezini podmorničari ronili dubinama Jadrana, a Split koji je kolijevka suvremenog podmorničarstva na istočnoj obali Jadrana ne zna što bi sa svojom podmornicom. Nema smisla navoditi detalje o tome koliko Tivat privuče gostiju zbog izloženih podmornica P-821 „Heroj“ i manja P-912 „Una“, također manji brat blizanac hrvatskog „Velebita“. Treba li reći da su i „Heroj“ i „Una“ građene su na splitskim navozima.
Split je od pamtivijeka bio grad vezan uz more i koji je od mora živio. Silne flote trgovačkih i vojnih brodova građene su u Splitu. No, svemu tome usprkos, čini se da upravo danas, po prvi puta, pokazujemo nikad manje interesa za vlastitu pomorsku baštinu. I to u vrijeme kada bi smo o njezinoj slavi i postignućima, relevantnima i na s globalnom planu, mogli pričati tisućama turista koji sa svih strana svijeta hrle u naš grad i gutaju priče o našoj povijesti. Što nam se dogodilo? Sve ovo sliči na teški nemar nama tako svojstven….
